120. obljetnica Čakovečkih mlinova

Na svečanoj sjednici Gospodarskog vijeća Županijske komore Čakovec pred mjesec dana, uz podjelu Zlatne plakete HGK-a nauspješnijim tvrtkama Međimurja za 2012. godinu, Vesna Trnokop-Tanta, potpredsjednica HGK-a uručila je Stjepanu Vargi, direktoru Čakovečkih mlinova d.d. Čakovec, posebno priznanje za 120 godina postojanja i kontinuiranog rada. Čakovečki su mlinovi, k tome, među malobrojnim gospodarskim subjektima koji su nakon procesa pretvorbe doživjeli i - strelovit uspon!
Naime, Čakovečki mlinovi, utemeljeni 1893. godine, danas uz temeljnu mlinsko-pekarsku djelatnost, imaju i lepezu pratećih trgovačkih kuća i 1.963 zaposlenika - Metss d.o.o. Čakovec, Vražap d.o.o. Zadar, Pogača Babin Kuk d.o.o. Dubrovnik, Radnik d.d. Opatija, Trgovina Krk d.d. Malinska i Trgostil d.d. Donja Stubica.
1992. godine Čakovečki mlinovi imali su tek 376 radnika, plaće niže od 200 DEM neto, po kamatama na kredite dug od 8 milijuna DEM-a. No, nakon pretvorbe u dioničko društvo, do isteka 1994. godine otplaćene su obveze iz prošlosti, prosječna plaća porasla je na 760 DEM-a neto, što je također bio nezabilježen do tada skok za zaposlenike - u tri godine 3,8 puta veća plaća!
No, što je s Čakovečkim mlinovima danas...
PREKO MILIJARDE
Prošla godina, u kojoj je poduzeće navršilo 120 godina (bez velike proslave i prenemaganja s prijemima i slikanjima), godina ulaska Hrvatske u Europsku uniju i za Čakovečke mlinove bila je kompleksna i teška, no, zaključena je s ukupnim prihodom višim od milijardu kuna i uz dobit (nakon oporezivanja) od 30-ak milijuna kuna.
U godini u kojoj se nad hrvatsko gospodarstvo nadvila sjena investicijskog kukavičluka, Čakovečki mlinovi učinili su još nešto: investirali su i dalje, pekara u Oroslavlju preuređena je i dograđena na najveću moguću mjeru automatizacije, fizički rad sveden je u prihvatljive okvire, uz smanjenje noćnog rada.
To je zadnja karika u lancu ulaganja u kojem se od pretvorbe poduzeća, nominalno vrijednog 10,5 milijuna DEM-a (1992. godine), s ostvarenom dobiti (akumulacijom) u dvadeset godina u preuređenje i tehnološko podizanje kapaciteta uložilo pet puta više nego je poduzeće ukupno vrijedilo, a za cijelo vrijeme ipak je isplaćivalo i natprosječne plaće.
Marijan Belčić

Pred desetak godina, kada se procjenjivalo (ne)uspjeh procesa pretvorbe i privatizacije, obrazloženje koje je dao direktor Stjepan Varga, ing. preh.teh., kako Čakovečki mlinovi uspijevaju, bilo je: Mi smo mlinari, mi moramo misliti pedeset godina unaprijed... Način na koji se gradilo novi format poduzeća danas opisuje slično:
- Snimili smo tržište i morali odlučiti hoćemo li biti komunalna firma ograničenog dometa ili idemo na široko tržište. Slavonija je bila puna mlinova, ali priobalje je bilo prazno... I odlučili smo krenuti u tom smjeru. Radnik Opatija (pekari) učinio nam se partnerom vrijednim pažnje. Tamo smo počeli... Uvjerili smo zaposlenike da krenu s nama, tražili u njima dobre partnere, meko smo ušli, pokazali koje su naše namjere i za godinu i pol mali dioničari već su na otkup ponudili dionice s kojima smo došli do 51%. Slično smo ušli u Trgovinu Krk jer na Krku prije nismo mogli prodati štrucu kruha zbog monopola PIK-a Rijeka. Tako smo stigli do Dubrovnika! Na korektan način ulazili smo u svako poduzeće, kao partneri, ne kao otimači. Korektan odnos u traženju partnerstava otvarao je i tržišta. Zato smo i našli partnere po cijelom priobalju.
Kao u Čakovečkim mlinovima, tako smo i svuda - u svim članicama grupe - uveli praksu: informacije o poslovanju moraju svima biti dostupne, ljudi moraju biti obaviješteni o planovima... Skupštine i skupove zaposlenika imamo dva puta godišnje, nemamo mi vanjske savjetnike, savjetujemo se sa svojim ljudima koji su dnevno u proizvodnji i o poduzeću znaju najviše. Tako smo se pet godina pripremali i za ulazak u EU, dočekali smo ga spremni, bez straha od (pre)velikih i (pre)moćnih... Sve naše industrije počivaju na stručnim znanjima naših ljudi, na strogoj tehnološkoj disciplini, uz poštivanje tradicije bez koje nema ničeg. Preko noći se ne dolazi do struke, preko noći se ne stvara kvaliteta...
Osobno, nisam zadovoljan razinom plaća koju imamo u našoj trgovačkoj djelatnosti, okovanoj diktatom tržišnih okolnosti. Trgovina je izložena inozemnoj konkurenciji. A domaća trgovina ipak ima najviše hrvatskih proizvoda na policama, najmanje iste kvalitete kao što su uvozni, ako ne i kvalitetnije, i zato je treba očuvati.
Često me pitaju kako smo mi u Čakovečkim mlinovima pomirili socijalizam i kapitalizam!? Jednostavno: uzeli smo najbolje iz socijalizma - prvo poštujući dostojanstvo svakog čovjeka u procesu rada, te najnježnije iz kapitalizma. Kad kažem najnježnije. želim reći: ne smije se stvarati profit pod svaku cijenu. Uvijek se može pojaviti ona koja je previsoka i pogubna za tvrtku.

Diplomirani inženjer prehrambene tehnologije Zoran Štefulj, predsjednik NO-a Čakovečkih mlinova i rukovoditelj komercijale, jasno definira tržišnu poziciju poduzeća, uz dijagnozu stanja unutar hrvatskih granica:
- Od devedesetih godina, uredna se poduzeća bore s velikim udjelom sive ekonomije na tržištu. Nekada je to bio plasman kruha, a danas su drugi oblici sivog tržišta, pa čak i dampinga. Međimurje, naime, nije daleko od krajeva u kojima je uvreda nekom reći - plati porez. A izgovora više nema: ne plaćamo više ni Beču, ni Pešti, ni Beogradu, nego - državi koju volimo. A još kombi-vozila s kruhom natovarenim uz deterdžente ili kemijska čistila kruže uzduž i poprijeklo selima, pa remete tržšite na kojem, primjerice, naš METSS investira u nove objekte i plaća sve - od davanja mjesnom odboru do doprinosa za korištenje cestovnog pojasa. U Hrvatskoj imamo i prikriveni damping: pipci velikih trgovačkih lanaca ušli su k nama uz velike olakšice i uz budžet za minimalno pet godina poslovanja s gubitkom, da bi si stvorili mjesto na tržištu držanjem privida niskih cijena i “akcijašenjem”. No, mi se predugo pripremamo na tržišne udare da bi nas bilo što poljuljalo. Ulaskom u EU bila su dva vala (prvi odmah u srpnju lani) uvozne ponude brašna po neodrživo niskoj cijeni - koji nisu uspjeli! Dugoročno, promišljena politika i dosljednost u poslovanju naša je najbolja obrana.

Visokokvalificirani mlinar Ivan Kraljić iz Savske Vesi već 37. godinu radi u mlinu:
- Došao sam 1973. u Čakovečki mlin na šegrtiju i ostao... A nekad je bilo: ruke, vreće, rodlini... Prerada je bila više nego upola manja, puno ljudi na fizičkom radu, puno posla, a mali asortiman meljave. Sad je desetak vrsta meljave s po nekoliko tipova brašna, neusporedivo veći radni efekt... Učio sam na tehnologiji još od Prvog svjetskog rata... Mlin odavno nije nanašanje vreća. 1981. godine tehnološki je obnovljen, pa 1996. ponovo, a nakon toga struka se stalno tehnološki diže. Tu su kompjutori, ja sam isto išao na edukacije... Nikad nisam ni pomislio otići iz mlina. Tu sam počeo, tu će me ispratiti u penziju. Plaća nam je uvijek bila u redu i na vrijeme, čak i onda kad naše plaće nisu bile najbolje plaće u industriji.

Već 24 godine radnog staža ima diplomirana inženjerka prehrambene tehnologije Vilenka Vojvoda iz Kotoribe, tehnologinja silosa za žitarice:
- Dobro je raditi u poduzeću u kojem ljudi vjeruju u to što rade, u kojem se stalno ulaže u tehnologiju, ali i u ljude čije se znanje cijeni... Svake godine, u siječnju od odgovornih rukovoditelja radnih procesa očekuje se “pismo namjere”. Naše primjedbe, prijedlozi, moguća poboljšanja procesa na koja ukazuju iskustva stečena u prošloj godini...
Ta promišljanja ljudi iz proizvodnje, od tehnologa do kvalificiranih majstora, dragocjena su upravi u donošenju poslovnih odluka i razvojnih planova...

Josip Šoltić, pekar iz Vratišinca, zagazio je u 39. godinu radnog staža:
- Cijeli život ja sam pekar... Radio sam nekad (deset godina) u pekari u Murskom Središću u kojoj se još na ugljen ložilo peći. Po 2.500 štruca kruha za noćnu se smjenu guralo ručno u peć... Uvijek se u tom poslu radilo teško, ali uz puno stručnog znanja. Moja je generacija osposobljena ispeći kruh i u šumi ako treba. Ali tehnologija donosi svoje.
Danas radim na jednoj mašini, imam profesionalnu ozljedu ramena (pekarska lopata ostavila je trag), ali me nitko nije tjerao u penziju. Našlo se mjesto na kojem mogu koristiti svoje stručno znanje i dati pun radni doprinos...

Diplomirani inženjer prehrambene tehnologije Damir Kregar iz Strahoninca, koji ima desetak godina staža u pekari u Čakovcu, ističe:
- Mi njegujemo kulturu rada u kojoj je radnik na prvom mjestu, kolegijalnost i susretljivost, poticajno okruženje za one koji su zainteresirani za stručno napredovanje... Kao mladi tehnolog, ja sam već nakon pripravničkog staža morao preuzeti punu odgovornost za posao koji radim, a da mi pri tome nitko nije “visio nad glavom”...