30 godina Centra za kulturu Čakovec

Pomalo sentimentalno, brojni posjetitelji ovih dana razgledavaju dokumentacijsku izložbu postavljenu u čakovečkom Centru za kulturu, posebice oni koji se sjećaju izgleda današnjeg Trga Republike otprije više od 30 godina. Žrtvovana je arhitektura koja bi se svojim obnavljanjem možda i ljepše uklopila u cjelokupnu sliku stare jezgre grada, no nikako se ne može reći da je gradnja zgrade Centra za kulturu bila promašen posao. Prvotno nazvan Dom kulture, te je 1981. godine već vapio za svojom izgradnjom budući da se tadašnja vrlo aktivna i plodna kulturna scena mladih Čakovčana snalazila po malim, neadekvatnim prostorima, pa je realizacija vrhunskog i modernog centra razveselila brojne djelatnike u kulturi, amatere, ali i publiku. Svečano otvorenje upriličeno je uoči nekadašnjeg Dana Republike, 27. studenoga 1981. godine, a izvođači prvog kulturno-umjetničkog programa tom prilikom bili su Zagrebački filharmoničari i Zbor RTV-a Zagreb pod ravnanjem Igora Kuljerića. Sve do danas, Centar za kulturu Čakovec udomio je brojne glazbenike, kazalištarce, likovne umjetnike, plesače, filmaše, književnike, obrazovne ustanove, dječje stvaratelje, ali prije svega, postao je okosnica kulture u našoj županiji koja će vam u prosjeku dnevno ponuditi barem dva programa. Tribina Čakovec četvrtkom 1981. godine obilježavala je već svoju 12. godinu postojanja, a Majski Muzički Memorijal sedmu. Obje su manifestacije preselile u Centar za kulturu u kojem su se postepeno razvile i druge manifestacije koje danas imaju prepoznatljivu tradiciju, poput redovitih izložbi akademskih umjetnika, filmskih programa Petkom u 22 i Filmofilije, Jazzfaira, Susreta dječjih profesionalnih kazališta HC Assitej, nedjeljne Dječje matineje u 16, a Centar od 1998. godine izdaje i svoje glasilo, popularnu Coolturu.
Škola animiranog filma također je već djelovala 6 godina u Čakovcu te je početkom osamdesetih preselila u potkrovlje Centra, a tamo su svoj prostor našli i Pinkleci, najprije kazališni amateri, a sada profesionalci. Dvorana Centra za kulturu, osim što je kazališna i koncertna dvorana, ujedno je i jedina kinodvorana u Čakovcu. Dvorana broji 558 sjedala, a programi se održe uvijek - i kad je popunjeno tek nekoliko mjesta.
Samu zgradu Centra za kulturu izgradila je tadašnja tvrtka GK Međimurje, a glavni projektant cijele zgrade, koja je uključivala i Dom JNA te Gradsku knjižnicu, bio je inženjer Ivan Petrović. Prvim direktorom imenovan je Stjepan Hranjec, danas predsjednik čakovečkog Ogranka Matice hrvatske. Nakon njega, tu je dužnost obnašala Vera Habek, dok je već dugi niz godina na čelu 17-ero djelatnika Ladislav Varga.
Primjereno teškim financijskim vremenima, povodom 30. obljetnice održana je skromna svečanost. Ravnatelj Varga, sumirajući rezultate i uspomene, govorio je pred okupljenim djelatnicima, lokalnim čelnicima, prijateljima i suradnicima Centra te medijima. Najmlađi polaznici ŠAF-a uputili su animiranu čestitku cijeloj ekipi Centra, a njihov je voditelj Edo Lukman pripremio i snimke iz vremena početaka djelovanja Centra. Na obljetnici je čestitao i gradonačelnik Čakovca Branko Šalamon rekavši da se ulaganje u kulturu ne bi smjelo smatrati troškom te da Centar zadovoljava sve kulturne potrebe Grada. Međimurski župan Ivica Perhoč pridružio se tom mišljenju prisjetivši se vremena gradnje u kojima je i sam sudjelovao, kao djelatnik GK-a Međimurje. Posebno dojmljiv bio je govor dr. Mire Kermek, idejne začetnice gradnje zgrade Centra i dugogodišnje predsjednice Upravnog vijeća, koja je dočarala vrijeme otprije 40-ak godina, kada je mala grupa entuzijasta započela priču koja danas kulturom opskrbljuje više od 100.000 posjetitelja godišnje.
Čak 750 programa nudi se publici tijekom godine, a kako je rekao Ladislav Varga, čini se da publika, uz film, ipak najviše voli kazališnu umjetnost te gotovo da nema kazališne kuće u Hrvatskoj koja nije gostovala na Tribini ČČ. Dvije djelatnice Centra, Božica Telebuh i Štefanija Gomzi zaposlene su u toj ustanovi od prvog dana. Marina Oskoruš i Romano Bogdan, uz ravnatelja Vargu, nositelji su cjelokupnog programa odabranog za publiku, a kako sami kažu, Centar za kulturu više je od radnog mjesta, često ga doživljavaju kao drugu obitelj. I sam ravnatelj Varga priznao je da se zbog financijske krize osjeća određen pad kvalitete u programu, no to se uspijeva zakamuflirati, a sam pogon kulture ne staje ni u najtežim vremenima. To osjeća i publika koja ostaje vjerna svom hramu kulture te redovito prati raznovrsna događanja.
Obljetnice su prilika da se osvrne na sve ono najbolje što se moglo dati tijekom godine, dok će nadolazeće vrijeme donijeti i one stvari koje bi možda trebalo promijeniti, nadograditi ili nadopuniti.
Vratimo se nostalgiji s otvorenja fotodokumentacijske izložbe na kojem su se mogle čuti priče kako se kuhala fina kava i čaj u zgradama koje su bile na mjestu današnjeg Centra i zgrade Međimurke, no ovo je vrijeme Centra za kulturu i nadamo se da današnje mlade generacije neće tako brzo žaliti za njegovim slikama i prisjećati se kako je ugodno popiti čašu vina nakon dobrog programa u Centru za kulturu.
K. Štebih