60 godina u braku!

KATARINA I JOSIP IGREC IZ DONJEG MIHALJEVCA

Da nam je ko pri našoj ženidbi rekel da bumo tak dugo skupaj, ne bi mu verovali - rekao nam je u utorak 19. siječnja u svom domu Josip Igrec. Bilo je to u vrijeme kada je njegova životna suputnica Katarina obilježavala 80. rođendan. Toga dana nije bilo posebnog slavlja jer je obitelj slavila 2 dana prije, i to 60 zajedničkih bračnih godina za koje su rekli da su same došle, a da su za njih posebno velike bile one zlatne. Svemu tome prethodila je zahvalna dijamantna sveta misa koju je u mjesnoj Crkvici sv. Antuna Padovanskog predvodio župnik Župe Sveta Marija vlč. Pavao Markač. U nadahnutoj propovijedi koja je izmamila suze nazočnih istaknuo je važnost ljubavi, vjerovanja, pomaganja, vjernosti, uzajamnog razumijevanja i poštivanja, što je Bog prepoznao podarivši im tako dug i skladan brak. Rekao je kako još danas ni crkvene knjige nemaju zahvalnu molitvu za takve brakove. – Upravo tak kak su velečasni rekli, mi smo živeli. Bilo je teško, skromno, sve smo podredili dragoj i miloj dečici - nadovezala se Katarina. Sudbonosno DA rekli su 15. siječnja 1950. godine pred vlč. Đurom Čopom, praktički bez predbračnog kušleca. - U brak smo ušli tak da ja nisam videl nju, a niti ona mene - priča Josip. Spojila ih je njegova sestrična koja je znala za Josipovu samoću nakon što je ostao bez roditelja, a imanje je trebalo voditi pa mu je za družicu odabrala 20-godišnju Katarinu Kedmenec iz Svete Marije. Brak im je podario četvero djece. 1950. godine rodila se Marija, pet godina poslije Slavica, 1958. godine sin Ivan i 1963. godine sin Edo. Marija živi u Kotoribi, Slavica u Njemačkoj, Ivan je u D. Mihaljevcu, a najmlađi neženja je u Ljubljani. Za njega su roditelji rekli da bi voljeli da se oženi, što im je životna želja. Htjeli bi još da im se oženi najstariji unuk Dražen iz Kotoribe kojem je 40 godina. Ta divna djeca podarila su im 6 unučadi i 4 praunučadi. Gospođa Katarina voli pričati puno, jako puno. Svega se sjeća, iznoseći nam u tančine isječke iz osobnog života i života obitelji, pa sve do zdravstvenog kartona koji nije baš sjajan. Pitali smo ih za recept za ovakav dug brak, bez dana predbračnog ljubovanja?
- Kaj da vam velimo. Samo se je posmeknulo. Čuda smo delali, mislili smo kak preživeti s dečicom, kak im pomoći da oni stanu na svoje noge, da im familije budu srečne i da krenu našim stopama, pa nije bilo časa za norosti - sročili su zajednički recept. - Da bu to v Međimurju? - pitali su. Obećali smo im 26. siječanj. - Jožo, kaj to jutro neš zabil kupiti novine - rekla je Katarina. Kada smo ih upitali znaju li možda kako se zove bračna zajednica od 70 godina, rekli su da ih ime ne zanima, ali da ne bi bilo zgorega da i ta leta dočekaju. Međimurje im to želi od sveg srca!

ŠEST DESETLJEĆA BRAKA SUPRUŽNIKA PONGRAC IZ DONJEG MIHALJEVCA

Dana 14. siječnja 1950. godine u svetomarskoj župnoj crkvi pred vlč. Đurom Čopom svoje bračno DA izrekli su 20-godišnji Eduard Pongrac i 18-godišnja Terezija Bartolić. Tih trenutaka sjetili su se 60 godina poslije, na dijamantnoj svetoj misi, u nedjelju, 17. siječnja pred vlč. Pavlom Markačem, župnikom Župe Sveta Marija. - Uspjeli ste jer ste, kada vam je bilo najteže, pogled i molitvu usmjerili prema Isusu - istaknuo je velečasni predavši im na dar malo raspelo kao vodilju prema daljnjoj bračnoj sreći. Kako je počelo? - Dečki su hodili po selu, popevali su, a mi smo ih lukale, nesmo smele van, ali su tu bila pisma - rekla je Terezija. Nekoliko mjeseci pisala je mladom poštaru Edi. Kada ga je u poslu zamijenila mama, otkrila je učestalost pisama, pa prepreke za zajednički život nije bilo. Kao ni drugima u to vrijeme, život im nije bio lak. Brak im je podario četvero djece: Zlatka (1951.), Stjepana (1953.), Ljubicu (1957.) i Anđelu (1961.).
- Svi su oni danas čestiti i plemeniti. Zlatko i Stjepan sa svojim obiteljima žive u Zagrebu, Ljubica u Čakovcu, a Anđela u Pribislavcu. Veseli su što su im podarili 10-ero unučadi i 5-ero praunučadi. Da bi prehranili obitelj, bili su vezani uz poljoprivredu u kojoj je glavnu riječ vodila gospođa Terezija jer je Eduard 13 godina bio u Austriji, a potom je bio vezan za košaračke norme. Danas? - Makar su mi godine teške, nije mi teško. I denes delam malo v kocu, malo na polju, ikak se krećem, a to je zdravo - rekla je Terezija navodeći bolesti koje je “nabrala” radeći od 8. godine u poljoprivredi. - I ja ih imam, ali ih ne bum rekel – rekao je uz osmijeh Stjepan koji već 15 godina pjeva u mjesnom crkvenom zboru i bilo mu je žao što svojim pjevanjem nije mogao sudjelovati na dijamantnoj svadbi jer je morao biti pred oltarom. Rekao je kako mu crkveno pjevanje mnogo znači, što ni ne čudi jer je nećak legendarnog svetomarskog kantora Ivana Mustača-Kantora. Želje? - Neka tako ostane. Neka se godine nižu, pa bu još bračnih fešti - rekli su uglas. Ovaj put su „svate“, u sasvim izmijenjenom sastavu od onih prije 60 godina, imali u izletištu Zelengaj u Goričanu.
Tekst i snimke M. Grubić