ALEKSANDAR JURKIJEVIĆ: Država dere i gljivare!

Donošenje rijetko kojeg zakonskog rješenja ili pravilnika u Hrvatskoj prođe bez, i to u najvećem broju slučajeva opravdanih, negodovanja onih na koje se odnosi. Iznimka tako nije ni Pravilnik o korištenju nedrvnih šumskih proizvoda koji su nedavno donijele Hrvatske šume, a njime se, uz ostalo, regulira način branja gljiva u šumama. Na nelogičnosti - posve očite ne samo gljivarima, već i „gljivarskim“ laicima, za list Međimurje upozorava Aleksandar Jurkijević, predsjednik Gljivarskog društva Smrčak Čakovec i jedan od najboljih poznavatelja gljiva u Hrvatskoj.
Široj javnosti poznato je da već neko vrijeme više nema slobodnog branja gljiva. Za tu je aktivnost od Hrvatskih šuma, odnosno, nadležne Šumarije potrebno ishoditi dozvolu. Dnevna stoji 10 kuna, dvodnevna - vikend dozvola 20 kuna, tjedna 50 kuna, mjesečna 100 kuna, a godišnja, odnosno, sezonska - 200 kuna. Dogovoreno je da članovi gljivarskih društava na dozvole imaju 40 posto popusta, s time da moraju predočiti iskaznicu društva i potvrdu o plaćenoj godišnjoj članarini. Svaki berač maksimalno smije ubrati 2 kilograma gljiva u jednom danu. Izuzetak od toga može biti jedino branje u edukativne svrhe koje organiziraju gljivarska društva. Za to državna šumarska tvrtka ne „ubire“ naknade, no, prethodno je nadležnoj Šumariji potrebno prijaviti - vrijeme, lokaciju i imena sudionika.
Čemu dozvola za branje u vlastitoj šumi?
Reguliranje branja gljiva (do određene granice) je logično, smatra Jurkijević:
Neka Hrvatske šume naplaćuju dozvole za šumska područja u kojima je obilje tzv. komercijalnih gljiva (vrganji, lisičice, rujnice, puze...). Mnogi građani, naime, u njima ilegalno beru veće količine gljiva te ih zatim prodaju, odnosno, rade biznis. No, opravdanost naplaćivanja dozvola postaje upitna u Međimurju kad se u obzir uzme činjenica da je svega 15 posto od ukupne površine pod šumama, a od toga više od pola u privatnom vlasništvu. Dakle, komercijalnih je gljiva vrlo malo.
Lugari dobili policijske ovlasti
Pitanja gljivara, koja očito ne muče djelatnike Hrvatskih šuma niti resorno Ministarstvo koje je olako dalo suglasnost na sporni Pravilnik, su sljedeća: Zašto je dozvola potrebna i za branje gljiva u vlastitoj (privatnoj) šumi? Kako lugar može prekontrolirati i utvrditi je li gljivar ubrao dopuštenu količinu komercijalnih ili nekih drugih gljiva? Kako će izvagati količinu? Je li educiran da upozori berača da je ubrao, primjerice, smrtno otrovnu zelenu pupavku? (Pravilnik se pri tome ograđuje - sve na vlastitu odgovornost.) Ono gdje Pravilnik, može se reći, zadire u osnovne građanske slobode odredba je kojom se lugaru dopušta pregled, odnosno, pretres gljivara i prtljažnika njegovog automobila. Zakonski to smije samo policija, no, po Pravilniku - i lugar, ljuti se Jurkijević.
Kako doći do dozvole ako gljivar želi brati u šumi koja se nalazi na području druge šumarije, pita se nadalje. Naime, dozvola ishođena u Šumariji Čakovec ne vrijedi za, primjerice, branje u Gorskom kotaru. Ako želi brati na tom području, gljivar mora dozvolu ishoditi u tamošnjoj šumariji, a radno vrijeme šumarija je od 8 do 14 sati.
- Bilo bi logično da se barem mjesečne ili godišnje dozvole izdaju za čitavo područje Hrvatske, ističe Jurkijević. Potonji problem djelomično je riješen. Pravilnik je nedavno, na inicijativu gljivara, dopunjen. Tako se (samo) vikend dozvola može ishoditi u bilo kojoj Šumariji u Hrvatskoj i vrijedi za područje čitave države, odnosno, lokacije kojom gospodare Hrvatske šume. No, Jurkijević napominje da u pojedinim šumarijama, uključujući i čakovečku, sa spomenutom dopunom nisu upoznati te je ne priznaju.
Gljiva nije
proizvod
Naposljetku, i sama definicija nedrvnog šumskog proizvoda je sporna.
- Gljiva je samonikla i nitko je nije proizveo. Nije roba - nema elemenata proizvodnje jer ju nitko nije posijao, zalijevao, niti plijevio. Nadalje, gljiva nije ni poluproizvod. U nju nema ulaganja poput materijala, sredstva rada, znanja, transporta, u konačnici - novca. Samonikla gljiva je dar prirode, prirodno bogatstvo, i Hrvatske šume ne mogu je tretirati kao svoj nedrvni šumski proizvod, jednoglasni su gljivari.
- Naše gljivarsko društvo, u gotovo 20 godina aktivnog rada, educiralo je stotine gljivara, a putem izložbi, prezentacija, predavanja s gljivama upoznalo tisuće građana i školske djece. Aktivno se uključujemo i u akcije čišćenja travnatih i šumskih staništa, organiziramo susrete gljivara, podsjeća Jurkijević. Pravilnik im je dobrano zakomplicirao život.
Velimir Kelkedi