Alen Kajmović - Dalmatinac u Međimurju

Alen Kajmović, magistar pedagogije i sociologije, pročelnik Upravnog odjela za poslove župana Međimurske županije, HNS-ov glasnogovornik, rođen je u Metkoviću, živio u Pločama, a u Međimurje je došao 2004. godine. Zbog čega drugog, nego zbog ljubavi. Alen Kajmović ruši sve predrasude o Dalmatincima kao lijenim ljudima - Alen je hiperaktivan i teško je pratiti njegov radni tempo.
- Kada sam upisivao fakultet, ispričao nam je Alen, mantra mi je bila da s mora ne idem i tako sam završio na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje sam diplomirao pedagogiju i sociologiju. Na kraju su se svi moji prijatelji koji su studirali u Zagrebu vratili kući, a ja sam, zbog svoje ljubavi, sadašnje supruge Adriane, došao u Međimurje, odnosno Mihovljan. Takve stvari u životu nisu lake, ali 2004. je bila godina koja je za mene značila donošenje velikih životnih odluka. Tada smo moja supruga Adriana i ja odlučili da želimo ostati zajedno bez obzira na sve, pa makar to značilo i moj odlazak iz Dalmacije i potpuno novi početak u mom životu. Tako je i bilo.
Niste požalili zbog toga?
- Nisam, nikako. S 34 godine sam obiteljski čovjek - supruga Adriana i dvije kćeri, šestogodišnja Lorena i četverogodišnja Leona su mi glavni oslonac u životu i bez njih ne bih mogao ništa napraviti. Ponajviše tu ističem suprugu jer u određenim situacijama mene treba istrpjeti, iako to rijetko priznam. Tim više jer - kako vrijeme ide, sve sam manje u kući, a sve je više toga na njenim plećima. S druge strane, Lorena i Leona su moje dvije maze i njihova ljubav je ono što mi daje snagu za dalje. Bez njih bih malo toga napravio u životu i toga sam itekako svjestan.
Sigurno je bilo brojnih komentara na Vašu odluku?
- Naravno, sjećam se kad me danas umirovljeni ravnatelj OŠ Strahoninec, gospodin Zdravko Janči, nakon jednog njegovog putovanja dolinom Neretve na putu za Dubrovnik pitao: Pa otkud si iz tako prekrasnoga kraja došao živjeti u Međimurje? To su uglavnom bili oni početni komentari kada bih ljudima objašnjavao kako sam to iz Ploča i s krajnjeg juga došao živjeti na krajnji sjever Hrvatske.
Kako je bilo biti dotepenec?
- Od 2004. do 2009. godine radio sam u osnovnim školama u Svetoj Mariji, Strahonincu i Selnici. 2006. selimo iz Mihovljana u Šenkovec u kojem i danas živimo. A i to je bila jedna od odluka koja će se poslije pokazati bitnom.
Naime, 2009. godine preuzeo sam Jedinstveni upravni odjel u Općini Šenkovec i, iako je bilo dosta sumnje u moj budući rad, moram priznati da su mi ljudi u konačnici dali priliku koju sam iskoristio te dao sve od sebe da unaprijedim Šenkovec.
Mislim da smo zajedno s cijelom ekipom, a prvenstveno sa Sašom Horvatom i Vladimirom Novako, naše malo mjesto uspjeli pozicionirati kao najpoželjniju općinu za življenje u Međimurju. U samim počecima govorili su mi da ću tu uvijek biti dotepenec i da ću taj križ nositi konstantno, ali danas moram priznati da i nije baš tako. Da, morao sam se dokazivati, možda raditi i više, ali smatram da sam na vlastitom primjeru pokazao da, ukoliko zavrijediš poštovanje Međimurca, sve barijere nestaju i postaješ jedan od njih. Imao sam prilike osjetiti upravo to kada sam odlazio iz Šenkovca. Govorili su mi da nikada ne smijem zaboraviti odakle sam krenuo, a to nikada neću jer su mi upravo Šenkovčari i Knezovčari (da mi se ne uvrijede) dali šansu i na tome im hvala.
Kada ugriz
malog, gotovo
nevidljivog
kukca promijeni život
Život Vam je obilježio jedan nemili događaj...
- Da, imao sam nekoliko prekretnica u životu, ali jedna mi je obilježila život. U lipnju 2010. godine razbolio sam se i gotovo umro zbog ugriza krpelja. Obolio sam od krpeljnog meningitisa zbog kojeg sam gotovo godinu dana bio na bolovanju. Uz postepeno vraćanje govora i funkcija lijeve strane tijela, koja mi je najviše stradala, najgore od svega bila je patnja obitelji. Supruga je s kćerkama, od kojih je starija tada imala tri godine, a mlađa samo devet mjeseci, gotovo godinu dana živjela na relaciji Šenkovec - Zagreb. Bez podrške mojih roditelja, a posebno suprugine obitelji, ne znam kako bismo sve to skupa preživjeli. Ali smo se svi držali zajedno i uspjeli. No, ono što me gotovo dotuklo bila je moja bespomoćnost u tim trenucima. Ništa ne možeš napraviti, ni na što utjecati, a ja sam hiperaktivan. To je bila situacija u kojoj se nikada prije nisam našao. Volim dinamiku, brz ritam i moram priznati da mi je upravo povratak na posao, među ljude, ubrzao oporavak. Iako postoji strah da se bolest vrati, odlučio sam u životu dati svoj maksimum u svemu što budem radio, pa tako i danas u Županiji.
Kako ste se snašli na novoj, čisto političkoj funkciji?
- Od siječnja ove godine preuzeo sam Ured župana Matije Posavca i, naravno, ponovo novi početak. Sličan posao kao u Općini, ali opsežniji, veći sustav i puno više ljudi kojima se trebam prilagoditi i koji se trebaju prilagoditi meni. Priznajem, nije jednostavno, ali nije niti nemoguće. Smatram da o svakome trebaju govoriti njegovi rezultati, a ne prazne riječi. Mislim da je iza mene dosta kvalitetnog rada i u školama u kojima sam radio, jednako kao i u Općini. I neka djela govore o meni, jednako kao što će danas-sutra i u Županiji. Sa županom sam u odličnim odnosima, odgovaramo si mentalitetom, radnom etikom, a razlika u godinama zanemariva je. Ono što je najbitnije, smatram da imamo iste ciljeve i povjerenje jedan u drugoga, a to je ono što olakšava rad, čini ga jednostavnijim i bržim.
Vlado Trstenjak