Ana i Zlatko Talaš, poljoprivrednici iz Kotoribe

Poljoprivrednici smo oduvijek, kažu Agneza (58) i Zlatko (65) Talaš iz Kotoribe koji žive pod jednim krovom s kćerkom Valerijom, jednom od njihove tri kćeri koja je po udaji ostala doma, i zetom Kristijanom Friščićem te unukama Magdalenom (12) i Lorenom (7). Vedre dane s jugozapadnim (pre)toplim vjetrom iskoristili su za obiteljsku “akcijsku” berbu kukuruza.
Obrađuju ukupno 72 hektara zemlje, najvećim dijelom vlastite jer tek desetak hektara imaju zakupljene, a u pravilu im je, kaže Zlatko, u plodorednoj tabeli podijeljena na pet njima važnih kultura:
- Zasijali smo kukuruz na 25 hektara, i to u kooperaciji s Poljoprivrednom zadrugom Čakovec. Desetljećima s njima korektno surađujemo. Imamo tvrdunac koji ide u mlin za proizvodnju krušnog brašna, a ove je godine kod nas i na sedam hektara šećerna repa (i to ide preko PZ-a za šećeranu Viro), oko šest hektara je bilo soje, pšenica je bila na dvadesetak hektara, a tikve golice imali smo na šest hektara. Sad smo samo ratari, a nekad smo imali i krmače, tovili smo bikove, ali smo odustali. Što se bolje nahranilo, manje smo zaradili.
EU, A NIJE BOLJE?!
- U ratarstvu je dobro dok je urod koliko-toliko dobar, ali kad nema prinosa – teško se oporaviti po dvije godine. Mislio sam da će nam – kad konačno dođemo u EU, biti bolje, ali vidite: oko nas na burzama sve je skuplje nego kod nas, a mi smo ponovo s otkupnim cijenama naše proizvodnje nekakva ekstra klasa.
U poljoprivredi nikad nije bilo posebno dobro, uvijek se moralo puno raditi da bi se bar malo zaradilo, ali ipak – da smo nekad mogli imati (za one države još) toliko zemlje kao sad, zaradili bismo koliko bismo htjeli! Ja sam se sa 16 godina (1965. godine) popeo na traktor, obavljao usluge, sve što je trebalo uz vlastito gospodarstvo... Sad je drugačije. Pogledajte: lani je kukuruz bio po 1,70 kuna, sad je i po 0,65 za kilu?! Kako se tu može nešto planirati, gospodariti?
NEŠTO NOSI, NEŠTO GUBI
No, kad je o isplativosti proizvodnje riječ, Agneza dodaje:
- Svake je godine nešto - ili suša ili previše mokro ili nam se nudi preniska cijena za naše proizvodnje. Uvijek neka kultura podbaci, a neka druga ponese, pa se ipak nekako gospodari, lovi se pozitivna nula. No, sad je tako da se s otkupnim cijenama ne pokriju troškovi, pa se ni poticaj koji dobijemo ne računa u zaradu. Ove godine po redu: na pšenici je bio gubitak, tu se uopće ne mora razgovarati zašto, na tikvama smo ostvarili pristojnu zaradu, imali smo od 1.200 do 1.300 kila koštice po hektaru, dobili 7,5 kuna za kilu mokre koštice, suša nam nije tikve pogodila toliko, za soju koja je isto dala dobar prinos cijenu još ne znamo... Kukuruz? Ove godine, kakva je suša bila, mislilo se da neće biti uroda, a imat ćemo – koliko se vidi sad u berbi – oko 10 tona zrna po hektaru, vjerojatno i nešto više... Nije to optimalan urod, ali nije ni loš. Samo, znate: nije dobro kad cijene divljaju, kao lani, kad je cijena bila visoka za kukuruz. Sad je preniska, a ja mislim da bi korektna cijena za mokro zrno bila 90 lipa za kilu, a za suho zrno 1,30 kuna. Onda to ide i u računice onih koji ga prerađuju, tove stoku... I sa šećernom je repom ipak izašlo na dobro. Došli smo do 60 tona čiste repe po hektaru, tu je 340 kuna za tonu (plus-minus, ovisno o digestiji)...
BOLJIH JE GODINA BILO
U općoj krizi, koju posebno trpi poljoprivreda, Talašovi se nakon više od četrdeset godina rada na njivama probaju prisjetiti kad im je bilo, ne najbolje, nego barem lakše nego sada. Složili su se da je to bilo u periodu od 1996. negdje do 2001. ili 2002. godine. Onda su povećali posjed, kupovali zemlje ili uzimali u zakup, pa sad i mlađa generacija (uključujući dvije kćeri koje su ‘dišle zamuž v selo) ima na čemu gospodariti. Isto tako se prisjećaju da su sve na gospodarstvu uvijek radili sami. Tako je bilo i najjeftinije i najbrže, uključujući i popravke ili preinake na strojevima, zbog čega je i dandanas Zlatko više s alatom uz kakav stroj, nego na polju, a Agneza – ako su mlađi nečim drugim sasvim okupirani – skoči na traktor sa sijačicom i odjuri iskoristiti povoljno vrijeme kako bi između druga dva posla pokrila pola haktara ili hektar jesenske sjetve...
MI ZNAMO...
I iduće će godine vjerojatno biti mraza, suše, vrelih vjetrova, no, bilo je tako i prošle i ove godine, a Zlatko kaže da prirodne nepogode oni predusreću na svoj način:
- Mi točno znamo kakva je gdje zemlja. Naše su zemlje tu većinom teške, plodovite, ali ima i pregora. Kad je suša, na pregorima ničega, a ove druge zemlje u ovogodišnjoj nam je suši spasila Mura koja je digla razinu podzemnih voda, pa je bilo vlage u zemlji. Zato su nam kukuruzi (sijali smo ih planski, prema tome kakva je gdje tabla i prema plodoredu) ipak bolje podnijeli sušu. A i zemlja nam je komasirana, uređena, od kanala do puteva. Sve je to važno, a najvažnije je - delati, a ne gledati u nebo...
Marijan Belčić