Arhiva 19.01.2011. 00:00. Zadnja izmjena: 25.02.2016. 11:13.

BACINGER: Meni zahvalite na prokletim lentama!

Uređivačka ekipa najnovijeg Kajkavskog kolendara, godišnje publikacije Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu: Tomo Blažeka, Jurica Cesar, Stjepan Hranjec, Ivan Petriš, Ivan Pranjić, Đuro Ružić i Vera Zemunić, odlučila je ovogodišnje izdanje te knjižice posvetiti pučkoj razbibrizi desete obljetnice Zrinske garde. Tekst o tome sročio je - s kojim pravom, gospodo? - tajnik Zrinske garde Bojan Kocijan, pa ćemo sada na tom uratku točno vidjeti kako se izvrću činjenice i manipulira istinom, a osobito kako se smišljeno umanjuju i prisvajaju tuđe zasluge.
Bojan Kocijan - isprva veliki Bacingerov privrženik, potom urotnik i na koncu njegov osporavatelj - odmah na početku nastoji prikriti temeljnu stvar, a to je ime i prezime začetnika ideje o Zrinskoj gardi. Kako bi izbjegao to mrsko ime, podmeće naoko prihvatljivu konstrukciju da je «zamisao o Zrinskoj gardi iznjedrena unutar rukovodstva čakovečkog ogranka Matice hrvatske“. Riječ je o klasičnom uopćavanju, što je uobičajen način izbjegavanja imena. No, nesmotrenom se čovjeku u generalizaciji nečega što u pravilu ima svoje ime i prezime može lako prikrasti logička pogreška, kao u ovom slučaju Bojanu Kocijanu. Kada, naime, kažemo da je zamisao o Zrinskoj gardi iznjedrena u čakovečkom ogranku Matice hrvatske, to je isto kao da kažemo kako je zamisao o uvođenju izmjenične struje u širu uporabu „iznjedrena“ u Americi - bez spominjanja imena genijalnog izumitelja Nikole Tesle. U oba slučaja izrečena je naizgled istina, ali ne cijela, a kako je jedna od definicija laži svjesno prešućivanje istine, moglo bi nam se opravdano prigovoriti da širenjem poluistine svjesno manipuliramo istinom, ili, jednostavnije, da lažemo. Prema tome, Kocijan laže, jer svjesno prešućuje ime idejnog začetnika Garde i zamjenjuje ga nekakvim „čakovečkim ogrankom Matice hrvatske“, kao da je riječ o mislećem biću koje sjedi na jajima i izvaljuje ideje. Za divno čudo, u istom se broju Kolendara naširoko nabrajaju zasluge Zvonimira Bartolića - imenom i prezimenom. Kako sad to? Nije li se i u tom slučaju moglo reći kako je sve „iznjedreno“ u čakovečkom ogranku Matice hrvatske? Ovdje je, dakle, riječ o eklatantnom primjeru činjenične manipulacije. No, ima toga još.
Nakon originalne dosjetke o „iznjedrenoj zamisli“, Kocijan nastavlja u istom stilu i tvrdi kako su „članovi čakovečkog ogranka, predvođeni prof. dr. sc. Zvonimirom Bartolićem, niz godina neumorno širili svijest o važnosti i značaju Zrinskih za hrvatsku povijest”, sugerirajući time kako je Zrinska garda bila logička posljedica njihova proučavanja Zrinskih. Međutim, Zrinskima su se čak studioznije od čakovečkih matičara bavili i mnogi drugi, pa nitko od njih nije osnovao Zrinsku gardu. Kada bi bavljenje Zrinskima bio jedini preduvjet da nekome padne na pamet zamisao o Zrinskoj gardi, onda bismo danas imali pregršt takvih gardi diljem Hrvatske - svaki bi povjesničar imao svoju gardu. Zanimljivo je, dakle, kako se ta zamisao nije „iznjedrila“ u tom silnom «nizu godina» tijekom kojih su članovi čakovečkog Matičina ogranka širili “radosnu vijest” o Zrinskima, nego se pojavila tek kad je za potpredsjednika došao Zlatko Bacinger.
Čudno, premda i ovdje treba naglasiti da nastanak te ideje jedva da ima ikakve veze s Bacingerovim članstvom u Matici, nego je više rezultat njegova nastojanja da kao voditelj županijskog protokola osmisli način obilježavanja Dana Županije, a ponajviše kao rezultat njegova osobnog stava prema Zrinskima jer se plemenite ideje rađaju iz srca, a ne iz poslovne obveze ili pripadnosti bilo kakvoj udruzi.
Sukladno poslovici da su u laži kratke noge, Kocijan se u daljnjem slijedu svojih promišljanja, u kojem se iz petnih žila trudi marginalizirati Bacingera, sve više spotiče u elementarnoj logici, pa u nastavku teksta «iznjedruje» sljedeću glupost: „Zadaća oko osnivanja udruge povjerena je tadašnjem potpredsjedniku Matice hrvatske Čakovec Zlatku Bacingeru.“ Pa mudrače, ako je Zlatko Bacinger došao na ideju o Zrinskoj gardi i ako je potaknuo njezino formalno osnivanje - a to je istina koju ti jako dobro znaš jer si je svojedobno i potpisao - od koga je onda mogao dobiti „zadaću“ da to učini? O čemu pričaš? Sličnu sam bedastoću nedavno pročitao na internetskom portalu na kojem neki napušen novinar piše kako je ideja o izmjeničnoj struji povjerena Nikoli Tesli. Po istoj logici razmišljanja proizašla bi i budalasta konstrukcija kako je Bacingerova ideja o Zrinskoj gardi povjerena Zlatku Bacingeru.
No, ovdje nije kraj nepodnošljivom jezičnom i logičkom iživljavanju. U nekontroliranoj želji da omalovaži čovjeka kojemu bi trebao biti beskrajno zahvalan, Bojan Kocijan velikodušno priznaje Bacingeru neke zasluge, ali i njih istoga trena umanjuje naglašavajući kako je i to postigao tek zahvaljujući potpori rukovodstva Matice, zatim zahvaljujući podupirateljima, pa zahvaljujući suradnicima, pa Zvonimiru Bartoliću, pa na kraju - zašto ne? - i zahvaljujući meni, „glavnom“ tajniku Bojanu Kocijanu, mojoj ženi, dragome Bogu i svim svecima - amen. Dobro, ako je tomu tako, pa što je onda, u vražju mater, Zlatko Bacinger radio šest godina u toj udruzi? I kako vas sve nije sram? Niste li svi vi, licemjeri, dobili svoje proklete lente i zvučne naslove upravo zahvaljujući Zlatku Bacingeru, njegovoj ideji i ludoj upornosti da tu postrojbu postavi na noge u vrijeme u kojem su mu se mnogi izrugivali smatrajući sve to nepotrebnom maškaradom. Naravno da je koristio pomoć i poznanstva. Zar je to grijeh i čini li ga to manje vrijednim i zaslužnim? Punih šest godina ste mu se zahvaljivali, dvaput ga jednoglasno birali za predsjednika, ulizivali mu se i tapšali po ramenu, a kada više niste mogli kontrolirati svoj međimurski jal, podivljale emocije i do neba narasle ambicije, kao naručeno vam je došlo razdorno pismo jedne frustrirane katoličke novinarke, inače tajnikove žene (!), da se u roku od samo dva mjeseca riješite vlastitog osnivača i doslovno ga pokradete. Je li to u duhu Zrinskih? Nije li vas nakon svega sram uokolo vikati: Navik on živi ki izgine pošteno?! Kad već spomenuh katoličku novinarku, neka mi bude oprošteno dobronamjerno pridodati da su, osim nje, svađu u Gardi započeli i strastveno je vodili još neki «veliki» vjernici kojima se na koncu pridružio i jedan fratar (!). Lijepo bogami, možda bismo se mi «posustali» katolici trebali pomoliti za svoju subraću iz prvih crkvenih redova da uzmognu shvatiti kako vjera nije tek misna ceremonija, nego sam život, kao što ni Zrinska garda ne bi trebala biti tek parada, nego učiteljica života po Zrinskima.
Inače, Kocijanova priča o počecima Zrinske garde - ako on uopće o tome nešto zna - bila je do 2006. godine sasvim drugačija, ali o njegovoj dvoličnosti nekom drugom prigodom. Sada bih, radi ilustracije s kakvim sam ljudima imao posla, naveo slučaj jednog junačine koji se u gardijskoj odori, uzdignuta nosa, vrlo često i danas pojavljuje na naslovnicama različitih publikacija i kalendara. Osmišljavajući, naime, sadržaje koje sam smatrao mirodijama naše postrojbe (bubnjari, ansambl, brass kvintet…), osmislio sam i vrlo zvučan pozdrav: Gardo Zrinska, pozdrav horvatskoj domovini: Navik on živi - ki zgine pošteno! Sjećam se točno trenutka kada sam se tome dosjetio. Bio sam presretan jer mi se učinilo doista impresivnim. A što se kasnije dogodilo? Gardistu, kojega sam očinski strpljivo podučavao kako će pred postrojbom izreći taj pozdrav i gdje će staviti naglasak, kasnije su toliko narasla krila da se urotio protiv mene i, čak štoviše - u novinama javno napisao kako nisam zavrijedio biti ni član udruge, a kamoli predsjednik. A nedugo prije toga me drugi put zaredom, zajedno s ostalima - jednoglasno! - birao za predsjednika. Pa tko je tu lud? Taj je čovjek, dakle, postao jedan od glavnih lučonoša moje smjene, za što je nagrađen mjestom zapovjednika, izabran je u Predsjedništvo, a dobio je i počasnu gardijsku sablju. Ali to nije sve, najgore je što me taj isti lik danas podučava kako je nastala Zrinska garda.

P.S. Ako, dakle, nekome ni nakon svega ovoga nije jasno zašto sam s gađenjem zanavijek napustio tu osramoćenu i obeščašćenu udrugu - koju ipak razlikujem od prekrasne povijesne postrojbe - onda neka zna da ima toga još puno, puno više. No, ostavimo nešto i za poslije.

Izvor: 2908