BERNARDA CECELJA: Vlada mora okrenuti uho prema poduzetnicima

Hrvatska udruga menadžera CROMA, nezavisna interesna organizacija menadžera i poduzetnika Hrvatske za 2010. godinu, dodijelila je Bernardi Cecelji, utemeljiteljici i direktorici tvrtke za proizvodnju kreveta i madraca Bernarda d.o.o. Pušćine, prestižan naslov poduzetnice godine za 2010. godinu, najviše priznanje među ukupno četrnaest, koliko ih je u više kategorija CROMA dodijelila.
Najviše poduzetničko priznanje Bernardi Cecelji došlo je u ruke dvanaest godina nakon što je, s vlastitim kapitalom stečenim u dugim godinama rada na najzahtjevnijim tržištima zapadnoeuropskih zemalja, osnovala poduzeće koje se danas statistički ubraja u srednje velika poduzeća.
Od nule do superbranda
Proizvodnju visokokvalitenih krevetnih sustava koja je počela 1998. sa svega 13 zaposlenih na 800 m² proizvodnog prostora B. Cecelja, u suradnji sa specijaliziranim znanstvenim institutima, u nizu je godina razvila do asortimana traženog na tržištu Europske unije, ali i unutar granica Republike Hrvatske. Štoviše, od 2006. poduzeće je nositelj znaka Hrvatska kvaliteta, a u 2010. godini brand Bernarda uvršten je u prestižnu kategoriju Superbrands Croatia.
Danas ispod ruku 142 zaposlenika na 12.000 m² raspoložive proizvodne površine, koja je već tijesna, nastaje 12 vrsta kreveta, 40-ak vrsta madraca i 20-ak drugih pratećih proizvoda.
Brojke govore
U komparaciji pokazatelja poduzetnika (cjelovitih za poslovnu 2009. godinu) koji su bili u konkurenciji za priznanja CROMA-e, podaci poduzeća Bernarda d.o.o. Pušćine govore sami za sebe: poduzeće je u 2009. imalo ukupan prihod visine 44,5 milijuna kuna te iskazalo dobit nešto višu od 3,5 milijuna kuna.
Zanimljiviji je još podatak da je udjel izvoza u ukupnom prihodu čak 82,39%, a prosječna neto plaća radnika uz koju se svakom isplaćuju i cjeloviti putni troškovi iznosi 3.175 kuna.
Bajka ima potpisnika
Ovako jezgrovito ispričana priča o razvoju poduzeća Bernarda d.o.o. jasno ukazuje da ta poslovna bajka mora imati potpisnika, motor koji okretnim momentom vrti sustav, a u razgovoru s Bernardom Ceceljom postaje jasno koliko je recept jednostavan ako ga je zamislila i provodi energična osoba koja, kako sama kaže, zna što hoće:
- Kad sam krenula u samostalan posao, znala sam što hoću, a imala sam i kapital stečen u inozemstvu, znanje, kontakte i jasnu sliku što tržištu mogu ponuditi. Nisam se pokolebala u ostvarivanju zamisli jer sam od samog početka odlučila: ja tržištu neću nuditi jeftine proizvode, nego kvalitetne! Prvo treba poznavati proizvod, postići neupitnu kvalitetu, shvatiti da je kupac kralj, a zatim i držati korektan odnos prema svima – partnerima, dobavljačima, zaposlenicima...
Ne dam se ucjenjivati
- Poznati su današnji odnosi na našem domaćem tržištu. Ja sam na njega ušla tek nakon nekoliko godina rada za izvoz isključivo, ali kad sam i ušla, nisam se dala ucjenjivati, nisam pristajala na neplaćanje, na snižavanje cijena do besmisla.
Ustrajala sam na poštenom poslovanju kakvo sama imam i kakvo tražim od onih s kojima poslujem.
A procvali bi da je...
- Znate, u domaćem je okruženju još neshvatljivo, ali kakvom poslovanju mi moramo težiti je možda dobar primjer mog odnosa s jednim od inozmenih partnera s kojim dvanaest godina radim samo na riječ! U poslovnom moralu većine europskih poduzetnika riječ i potpis su isto. S tim partnerom nemam nikakav ugovor, a nikad nije platio isporučenu robu izvan roka od deset dana od dana isporuke!
Hrvatska? Hrvatska bi procvala da smo u stanju stvoriti takve odnose! Kod nas neki štite privatni interes, špekuliraju i ne plaćaju iako mogu, neki su se preinvestirali i svoj teret pokušavaju prebaciti na leđa partnera, pokrivaju svoje potrebe tuđim novcem. Najčešće ne neki proizvodni objekt, nego osobni luksuz, apartmane... Nema, srećom, puno takvih na tržištu, ali ima ih dovoljno za remećenje reda, poslovnog morala i pristojnosti. Uzimaju robu, prodaju, pa zatim od utrška prvo namiruju sebe, a partnerima što ostane!
Državi je svejedno
- Poduzetnici nemaju zaštitu državnog aparata koji skupo plaćamo. Gospodarstvo plaća i besmislene namete da bi birokratski aparat imao visoke plaće. Želim da moji radnici imaju više plaće, koje nisu moguće zbog tih nameta i odnosa u društvu u kojem su poduzetnici koji se žele držati načela dobre poslovne prakse prepušteni sami sebi.
Preko trnja do
sporazuma
- Tu je i bankarski sektor s kojim iz početaka poslovanja nemam lijepih iskustava. Ja sam 1998. godine – premda sam ulazila u posao sa svojim kapitalom, idejom, jasnim planom - tri mjeseca čekala da me u Međimurskoj banci uopće prime na razgovor! To je bilo vrijeme u kojem su me pitali - tko sam ja i što uopće hoću?! Ipak, stvari su došle na svoje mjesto i danas mi je ta banka partner koji nudi nove modele suradnje. Danas se, znate, ipak s bankama pregovara, a bile su nedodirljive, danas se i posvađamo oko kamate. Tu onda treba moć pregovaranja, ići snagom argumenata, a ne argumentom snage, pokazati vjerodostojnost i samouvjerenost... Ne može se ni s kime pregovarati ako nemate znanja, sposobnosti, ako nemate alternativnih rješenja za probleme s kojima ste suočeni. Treba čvrsto, s obje noge stajati na zemlji - već od proizvodnje u kojoj svatko mora imati zamjenu. Proizvodnja ne može stati jer je netko zbog više sile odsutan, jer se zbilo nešto nepredviđeno.
Gdje je komora?
- Na domaće tržište, koje u odnosu na zapad Europe ima mnogo više problema, krenula sam nakon dvije goidne 100-postotnog izvoza. Onda sam dobila Zlatnu kunu Hrvatske gospodarske komore, podaci FINA-e su me izbacili na površinu, a ja nisam ni znala gdje je Komora! Tada su došli mediji, dogodila se javna promocija, pa se krenulo i na domaće tržište.
To je za naše prilike obrnut put od onog koji su prošli drugi poduzetnici. Ali, znate što je zanimljivo? Pojava na domaćem tržištu s kvalitetom koja je vani prolazila 100% nije garancija da su proizvodi Bernarda toliko dobri da bi im prolaz bio garantiran na natječajima. Evo, jedan primjer: na natječaju Ministarstva pravosuđa koje je nabavljalo madrace za zatvore svi smo domaći ponuđači pali. Kupili su madrace iz Italije, a baš moja ponuda bila je u ukupnom iznosu skuplja samo 400 kuna od inozemne! Tako ministarstva kupuju hrvatsko!
U mom poduzeću bila su dva hrvatska predsjednika u posjetu, bila je i predsjednica Vlade Jadranka Kosor. Naslušala sam se komplimenata, fotografirali smo se, fino družili, ali o ozbiljnim stvarima niti se razgovalo, niti se ozbiljne stvari rješavaju.
Pribrenzati i pribrati se
- Svi skupa morali bismo malo pribrenzati, vidjeti: što smo, što imamo, što možemo. Da se ne dogode Grčka, Italija ili Irska u Hrvatskoj! Danas mlada generacija očekuje velike plaće, ali ne želi raditi. Velike plaće očekuje državna i sve ostale uprave, do najmanje općine... Svi bi se morali spustiti, sniziti namete, protezati koliko ima popluna. Osobno, vozim devet godina star auto jer ne mogu kupiti novi i onda - ne dati radnicima plaće! Godina je krize za nama. U prvih devet mjeseci prodaja je pala za četvrtinu, ali plaće ne smanjujem, držim ih. Zaposlili smo čak 16 novih radnika. U dvanaest godina, koliko poslujem, ni kune dobiti nisam uzela iz poduzeća. Dobit koja se ostvari reinvestira se, a krizu smo prevladali tako što se u nevolji gricnula i akumulacija. Očekujem kraj krize tek u zadnjem kvartalu 2011. Imat ćemo mi dobit, samo nižu nego do sada...
Osobno, ne oskudijevam ni u čemu, ali se niti ne razbacujem. Nemam kućnu pomoćnicu, sve radim sama. Kad treba, vozim sama do Kelna ili Skopja.
Nikad sa zakašnjenjem nisam isplatila plaću, plaća mora biti 15. u mjesecu, dan ili dva ranije može, kasnije – niti pola sata! Tako je svih ovih godina. Isplaćujem božićnicu, dajem za dječje darove i sve što mogu i nastojim u krizi zadržati plaću ljudima. Dogodilo se da smo na tri-četiri mjeseca svima morali sniziti plaću, uz moje obećanje ljudima da ću im to vratiti. I vratila sam! U poslu mora biti poštenja. Nismo na minimalcima, ali u firmi nemamo ni raspon plaća veći od 1 prema 4, u čemu je i moja plaća.
Nismo bez šansi
- Svi se pitaju što će biti i kako će biti s nama i našom državom. Na to nije komplicirano odgovoriti. Prvo, u svim vladajućim strukturama mora biti struka. Resori Vlade moraju biti popunjeni ljudima iz gospodarstva jer znanstvenici često nisu u stanju znanje pretočiti u praktično rješenje.
Vlada mora okrenuti uho prema poduzetnicima, moramo očistiti regulativu, spriječiti zloupotrebu socijalnih mjera, ali zadržati socijalnu osjetljivost.
Moramo ulagati u ljude, u novu tehnologiju, u podizanje konkurentnosti, stalno izlaziti na tržište s novitetima. Istovremeno, moramo i educirati naše domaće kupce (nije hrvatsko tržište zanemarivo) zašto se isplati (višestruko) kupiti dobar domaći proizvod, zašto moramo odbaciti uvozni jeftin bofl. Moramo znati da se novac može samo jednom potrošiti.
Dajem prednost domaćim proizvodima. Imamo kvalitetnu ponudu u mnogočemu, imamo regulativu koja od nas traži visoku kvalitetu, tehničku dotjeranost, pa onda lijepo molim: neka se ta regulativa primijeni i na ono čime se uvozom zagađuje domaće tržište i nacionalni potrošački potencijal troši u nepovrat. To bi domaćem poduzetništvu bila velika pomoć.
Marijan Belčić