Biljana Sabol razočarana hitnom pomoći

Neugodna iskustva Biljane Sabol iz Goričana započela su 27. ožujka, poslije 22 sata, a epilog njezine priče je obiteljska tragedija koja ju je zadesila - 5. travnja, kada je u čakovečkoj bolnici umro njezin otac Stjepan Marđetko.
- Tog 27. ožujka, u 22.40 sati nazvala sam Hitnu medicinsku pomoć jer je moj otac sve teže disao. Tog dana bio je kod svoje obiteljske liječnice, primio terapiju, no, na večer je stanje postalo ozbiljno i potražila sam pomoć. Iz preloškog punkta Hitne pomoći stiže tim i mom ocu u kući daju terapiju, no, kad su krenuli prema izlazu, nisam mogla vjerovati da će ga ostaviti. Dala sam im na uvid očevu medicinsku dokumentaciju koja je dokazivala težinu bolesti te ih zamolila da ga odvezu u bolnicu zbog ozbiljnosti stanja. Liječnik Sokolj Ramadani odgovorio mi je: “Nismo mi sanitet!” Bila sam zgrožena, a moj je 78-godišnji bolesni otac cijelu noć probdio i prosjedio u velikoj muci. Ujutro smo se javili obiteljskoj liječnici koja nam je dala uputnicu za Hitni bolnički prijem Županijske bolnice u Čakovcu te za sanitetski prijevoz. Nakon izvršenih pretraga i pregleda, specijalisti su procijenili da moj otac mora biti hospitaliziran. Primljen je na pulmološki odjel, no, bilo mu je sve gore, zbog čega je prebačen na intenzivnu njegu. Ovim putem zahvaljujem djelatnicima pulmološkog odjela, a osobito jedinice intenzivne njege koji su davali sve od sebe da pomognu pacijentu. No, spasa nije bilo i moj otac je umro 5. travnja. Ne znam bi li ga spasila ranija intervencija liječnika i je li noć bez skrbi pridonijela tragediji, ali pouzdano znam da odnos liječnika Hitne medicinske pomoći nije bio korektan. Ne mogu oživjeti svog oca, ali želim da ljudi ne prolaze ovo što sam ja morala proći. Javnim istupom želim pomoći da se spriječi bahatost i ravnodušnost liječnika, bilo kad se radi o starijim ili o mladim osobama. Nije moralno otežavati ljudima ionako tešku situaciju. Zato tražim da vodstvo Zavoda za hitnu medicinu naše županije odgovori svim građanima Međimurja za što njihovi liječnici primaju plaće i smiju li se tako odnositi prema onima koji traže pomoć? Ako mom ocu nije bilo spasa, zašto su onda drugi liječnici (i u klinici u Zagrebu i u čakovečkoj bolnici) trošili toliki novac da mu pokušaju pomoći? - u dahu nam je ispričala naša čitateljica, dodavši da joj je ionako teška situacija, bremenita strahom, bila dodatno otežana ravnodušnošću i površnim pristupom liječnika s preloškog punkta HMP-a.
Željka Drljić