BLAŽ TOTA: Svećenstvo ne završava umirovljenjem

Tražeći telefonskim putem Blaža Totu, 78-godišnjeg umirovljenog svećenika iz Draškovca koji danas živi u varaždinskom Svećeničkom domu, tjednima mi je svaki poziv bio uzaludan. Oni koji poznaju Totu na neki su me način tješili govoreći da njegova dob nema gotovo nikakve veze sa stanjem duha. Duh mu je nemiran i radoznao, stoga je i tijelo u stalnom pokretu - u planinama, na ispomoći drugim župnicima, kod prijatelja. Blaž Tota prošle je godine proslavio 50 godina svećeništva, kao zlatomisnik - slavio je zlatnu misu.
S bivšim župnikom u Gornjem Dubovcu i Svetom Martinu na Muri možete načeti obilje tema. Obrazovan, načitan, širokog horizonta, teološki i filozofski “potkovan”, ugodan je sugovornik koji ne nameće svoje stavove kao konačne, već ostavlja prostor za diskusiju, filozofiranje, za razgovore ugodne. Ako otvorite temu religije i povijesti civilizacije, Blaž Tota će vam reći “Bog je najviša kultura duha”, a na tu se temu neminovno nadovezuje njegovih četrdeset godina svećeničkog staža. Pitala sam kako se naviknuo na mirovinu?
- Ispočetka mi je stvarno bilo teško jer se sve na-jednom promijenilo. No, ja sam prilagodljiv, prešaltao sam se na novi režim tako da mi sada više nema razlike. Naime, nisam dugo na jednom mjestu, pa tako u samom Svećeničkom domu ne boravim dulje od šest mjeseci u godini. Neki dan mi je jedan kolega rekao: “Blaž, ti tak i tak nisi u ovom domu, tu samo spavaš i jedeš.” Neprestano pomažem u drugim župama, putujem, planinarim, družim se s mladim planinarima, susrećem s kolegama, s obitelji. Baš sam nedugo došao s Korduna u kojem sam bio na ispomoći mom bivšem kapelanu. Dekanat mu je velik kao naše Međimurje i stvarno treba pomoć - kaže Blaž Tota.
Vaša su putovanja počesto i prekooceanska.
- Od Atlantika do Pacifika sam prošao sve naže župe u SAD-u, a bio sam sedam puta i u Kanadi.
Gdje počinje Vaš svećenički staž?
- Počeo sam kao kapelan u Sv. Križu Začretje kraj Krapine. Radio sam s ministratima i iz te župe je proizašlo čak šest svećenika. Bez dobrih kontakata, naše se zvanje teško rađa. Potom sam četiri godine, od 1962. do 1966., bio župnik u Gornjem Dubovcu kraj Križevaca.
Kako je bilo u G. Dubovcu?
- To je priča za sebe. Nakon Drugog svjetskog rata, tamo nije bilo gotovo nikoga i ničega. Nekoliko mladih svećenika vratilo je dekret kardinalu Franji Šeperu jer Dubovec nije imao farof i nisu željeli tamo ostati. Vjernici su tamo dugo čekali svećenika i na koncu je netko zapalio farof, a i toranj crkve je bio srušen. Znate, i ja sam bio iznenađen kad sam tamo stigao i vidio da nemam gdje biti. Pitao sam gdje ću spavati, nitko nije znao odgovoriti. I što? Odlučio sam da ću i ja reći kardinalu da ovdje ne ostajem. U to se pojavio jedan dečkić i rekao da me njegov otac poziva na ručak. Domaćini su bili vrlo ugodni, gazda mi je ponudio smještaj dok se farof ne izgradi, uredili su mi jedan dio bivše gospodarske zgrade i tamo sam ostao sljedeće četiri godine.
Sveti Martin na Muri
Izgradili ste farof?
- Jesam. I popravio crkvu, okupio ljude. U svemu mi je uvelike pomogao župnik iz Križevaca Stjepan Kranjčić. Osim materijalne, davao mi je i moralnu podršku. Govorio je nek se ne bojim, a kad su ljudi vidjeli da ostajem, svi su se odreda angažirali i pomagali. Iako je djece bilo malo, na firmu nam je došao Šeperov nasljednik, kardinal Franjo Kuharić. Možete li zamisliti kakav je ugođaj bio u Gornjem Dubovcu?
Nakon krapinsko-zagorskog područja, došli ste, vratili ste se, u Međimurje. U Sv. Martinu na Muri službovali ste 35 godina.
- To je mala zajednica i uz nju me vežu jako lijepe uspomene. Mislim da je budućnost Crkve u malim zajednicama. To je teza koju ću uvijek braniti. U Sv. Martinu bio je užitak raditi, ljudi su sjajni, vrlo zahvalni za suradnju. I dandanas, nakon šest godina od umirovljenja, tamošnji me ljudi posjećuju. Nedavno su me obišli Darinka i Zdravko Kutnjak. Čujem da neke moje metode rada još uvijek vrijede, osobito s firmanicima, i to mi je drago čuti. Očito župnik smatra da je to dobar način.
Dobar župnik
Blaž Tota redovito sudjeluje na križnim putevima s mladima po cijeloj Varaždinskoj biskupiji.
- S kim god razgovaram na križnom putu, a to su u pravilu mladi, odmah prepoznam da župnik s njima radi. Iza svakog izgrađenijeg mladića i djevojke stoji dobar župnik. Na žalost, u nekim sredinama to nije moguće jer su zajednice naprosto prevelike. No, treba priznati da s mladima danas nije lako raditi. Tu moram pohvaliti našeg biskupa Josipa Mrzljaka jer podržava svaku zajednicu u kojoj se čita Sveto pismo i okupljaju mladi. Za budućnost Crkve to je od neizmjerne važnosti.
Planine mladosti,
planine mudrosti
Još uvijek planinarite, bez obzira na dob. Postoji li osoba ili događaj koji Vas je “zarazio” alpinizmom?
- Ovaj sam ekstremni sport zavolio služeći vojsku. Dio roka bio sam u Beogradu, u izgradnji mostova, potom u Šapcu u padobrancima, a na koncu u Kraljevu u brdskoj pješadiji. Tu se rodila moja ljubav prema alpinizmu, zahvaljujući kapetanu koji nas je uveo u tajne ovog ekstremnog sporta. Nakon vojske sam se penjao na mnoge vrhove, a danas idem na lakše uspone (osmijeh).
Recite nešto o Vašem osvajanju vrhova.
- Moj najveći uspjeh je uspon na vrh gorja Alpa u Francuskoj, Mont Blanc, koji je dugo smatran najvišim vrhom Europe. Planinario sam Julijskim i Kamniškim Alpama, Bermudskim Alpama, Karavankama, prošao sam Dolomite, Rocky Mountain u Kanadi. Prošao sam sve, od Vancouvera do Aljaske. Dugo godina društvo sam imao u, danas pokojnom, Stjepanu Slavičeku, župniku iz Draškovca koji je odande rodom, isto kao i ja. Jedino za čime žalim je to što se nisam penjao na Ande, usprkos tome što sam dobio poziv. To je zahtjevan uspon koji sada ne bih mogao savladati
Sada idete na one lakše?
- Naravno, idem na Ivančicu. Sada treniram i pripremam se za sezonu planinarenja. Ići ću s grupom mladih planinara u Švicarsku, ali neću ići na vrhove.
Po meni su švicarske Alpe daleko najljepše i baš se veselim tom izletu.
Bogoslov, planinar, spisatelj
Objavili ste knjigu Amo, ergo sum (Ljubim, dakle jesam). Pripremate drugu knjigu. Otkrijte nam ponešto o sadržaju.
- Knjiga ima naslov Živjeti znači diviti se. Ne možete se diviti nečemu što ne volite, i obratno.
Kad pitate o temama, mogu potvrditi da će one biti kao i u prvoj knjizi - teološko-filozofske.
Možda će ovaj put biti malo dublje nego u Ljubim, dakle jesam, no dodao bih da će knjiga imati dva dijela. U drugom dijelu će biti Kristalići s planina. Kao i u prvijencu, alpinizam moram donijeti i na papiru.
Vidim, služite se kompjutorom.
- Eto, sad pod stare dane učim. Pišem s dva prsta, pa mi treba sat vremena da napišem stranicu teksta. Pomažu mi jedna vjeroučiteljica i njezina sestra jer one brzo pišu, pa sve ide lakše i brže.
Aleksandra Ličanin