Branko Lisjak, posljednji Mohikanac iz Donje Dubrave

Imao je samo sedam godina kad je počeo skupljati kaubojske stripove. Mama mu je u obližnje mjesto biciklom odlazila po svaki novi broj Zagora. Kako je rastao, odlazio je i puno boravio uz Dravu i šumarke. Svijet iz stripova počeo je ispreplitati sa svojim stvarnim životom. Sve se poklopilo kad je na televiziji odgledao film Posljednji Mohikanac. Danas je umjetnik koji već 30 godina života svijet Divljeg zapada pretvara u skulpture. One krase njegovu kuću i dvorište i čine ga ispunjenim i sretnim čovjekom.
- Kao mali, nisam još shvaćao da će sve to promijeniti moj život. Američka povijest Divljeg zapada jednostavno mi se uvukla pod kožu. Od trenutka u kojem je bijeli čovjek stupio na indijansko tlo, pa nadalje. Odnos prema tim ljudima koji su se stapali s prirodom, borili za svoj opstanak. Pročitao sam nekoliko tisuća stripova koje i danas čuvam, kao i više stotina knjiga o američkoj i ostaloj povijesti. A onda sam kao dječarac izradio prvi šator, čamac od brezine kore, tvrđavu na otočiću preko Drave.  Tvrđava je bila površine oko 80 kvadrata, s tri osmatračnice. Radio sam brvnare po okolnim šumama, kućice. Ali, kad sam vidio da to ljudi namjerno ruše, počeo sam stvarati isključivo kod kuće. Tvrđavu, likove iz svijeta Divljeg zapada, životinje, prirodu. Tvrđavu i kolibu za odmor. Unutra su kreveti, stolci za ljuljanje, sve od drva, kamin sazidan od dravskog kamenja, ljestve. Ljudi koji ovo vide začude se zbog nekih stvari, primjerice, kako je kanu napravljen od brezine kore, nakit od pravih zuba nekih životinja. Neke stvari je teško objasniti jer baš treba zaroniti u povijest koja je imala svoje specifičnosti. Uglavnom, sve sam napravio sam, bez ičije pomoći. Napravio sam i jaslice koje su bile izložene u talijanskom gradu Sutrio, a iznajmljene gradu Rabu. Rab pokazuje zanimanje da ih kupi – ispričao nam je o svom neobičnom svijetu umjetnosti Branko Lisjak (37) iz Donje Dubrave.
Po zanimanju je soboslikar, a svoje skulpture radi nakon desetosatnog rada.
- Dođem kući i onda uzimam alat u ruke. Dogodi mi se da po noći i sanjam ono što radim. Kad počnem raditi neku skulpturu, kad je vidim na slici, znam da će tako izgledati i u stvarnosti, no tijek izrade najčešće se nametne sam. Usput vodim evidenciju o svemu, čak i o utrošenom vremenu. Orla sam radio točno 50 radnih sati, na medvjeda koji mi je u kolibi za odmor utrošio sam čak 220 radnih sati, na kolibu 400 sati, na svakog Indijanca 150 sati i tako redom. Nije isto raditi odjevenog Indijanca ili golog. Meni je važan svaki njegov mišić, svaka crta lica.
Sve skulpture izrađene su od dasaka lijepljenih jedne za drugu. Bojanje mi nije problem, odabir boja također. Uostalom, to mi je struka. Osjećaj kad je neki eksponat gotov neopisiv je. Nije mi jasno kako bih bez svega toga. Kad sam radio kolibu, dva dana bolio me svaki atom tijela. Nije lako na krov vući veliku gredu, ali osjećam da želim sve sam. Čak i odjeću i nakit, svaki detalj sam sam napravio. Totalni sam radoholičar. Neke predmete nabavio sam na sajmu u Jakuševcu, primjerice jelenske rogove i detalje za nakit, pa uštavljenu kravlju kožu. Pisani materijal o američkoj povijesti više sam nabavljao izvan Hrvatske, nego u njoj jer ga nema baš mnogo. Mama Ljubica prihvatila me takvog od djetinjstva i dala da sva kuća bude ispunjena izrađenim stvarima, da sve miriši na jelovinu, topolu i vrbu. U međuvremenu su nam umrli baka i djed, mlađi brat Josip se oženio i otišao. Velika mi je želja kuću pretvoriti u muzej i dati priliku turistima da sve to vide. Kako je sve vezano za novac, nadam se da ću uspjeti to napraviti. Ne mogu zamisliti da živim drugačijim životom. Svaku fazu rada na svim eksponatima fotografirao sam i zabilježio sve što je važno, tako da ću uskoro uz nečiju pomoć sve to ukalupiti u jednu vrlo kolažnu biografsku knjigu – rekao je Branko kojemu je velika želja, kad skupi dovoljno novca, otputovati u onaj dio Amerike koji ga je toliko nadahnuo da mu posvećuje cijeli svoj život.
Zinka Čižmešija