BRANKO NARANĐA, SLIKAR MEĐIMURSKIH RUKAVACA I AUTOR MOZAIKA

Prije nekoliko godina čakovečki slikar i autor mozaika Branko Naranđa (60) stan u Čakovcu zamijenio je kućom u Kuršancu u kojem je nastavio stvarati slike i mozaike. Svaki dan ustaje oko 3 ili četiri sata te uz kavu slika do 6.30 sati, do odlaska na posao. Podrum kuće postao je atelje. Uživa u miru obiteljskog kruga - sa suprugom, sinom, snahom i unucima.
- Uživam i u radu u dvorištu. Zasadio sam više stotina stabala, stotinjak voćaka, puno ukrasnog grmlja i cvijeća. To me toliko opušta i smiruje da bih mogao cijelu godinu nešto raditi vani, a da se ni ne maknem iz dvorišta. U usporedbi, kuća i stan sasvim su nešto drugo. Kad si u stanu, otvoriš vrata i već si na ulici. Iz kuće izađeš u mir svog dvorišta. Ovdje živim i radim u pravoj maloj prirodnoj oazi mira.
UOČEN DAR
Vaš slikarski dar bio je zapažen još u osnovnoj školi.
- Išao sam u čakovečku I. osnovnu školu u kojoj je moja nastavnica likovnog odgoja Vjera Homan, tada se predmet tako zvao, odmah uočila moju nadarenost i poticala me na rad. Sjećam se da je njen učenik u to vrijeme bio i naš poznati umjetnik Željko Kipke. Nas dvojica smo tada bili i jedini članovi njene likovne grupe. U srednjoj školi opredijelio sam se za građevinarstvo. Tada u Graditeljskoj školi još nije bilo umjetničkog, dizajnerskog usmjerenja. No, kasnije sam upisao likovni na ondašnjoj čakovečkoj Pedagoškoj akademiji, mada je nisam završio. Radim na održavanju stambenih objekata, u čakovečkom Stanoradu. Uz to, neprekidno slikam. Naslikao sam nekoliko stotina slika te izradio brojne mozaike. Veći dio sam podijelio, a manji prodao ili sačuvao. Izradio sam čak i nekoliko nadgrobnih spomenika.
Za koga ste izrađivali spomenike?
- Jedan je s motivom ptica u padu koji sam izradio za svoje pokojne roditelje Barbaru i Pavla. Ostale sam izrađivao za poznanike.
SKRIVENI
RUKAVCI
Gdje su smješteni Vaši mozaici od kojih su neki većih dimenzija?
- Najveći je sada zasigurno mozaično izvedena ograda uz obiteljsku kuću u Kuršancu. Izrađivao sam je sedam mjeseci, a kamen skupljao godinama prije toga. Većeg formata, 7 puta 4 metra, je i mozaik na zgradi vodocrpilišta u Nedelišću. Jedan je u sjedištu Tegre u Čakovcu. Izradio sam i mozaik na ogradi obrtnika Baloga u Strahonincu. Zatim mozaike sv. Martina i sv. Josipa na fasadi jedne vikendice u Prekopi. Obilazeći sa suprugom Nadom međimurske rukavce i tražeći kamenje, uočio sam da se najviše crnog kamenja može naći u Donjoj Dubravi. Plavog i zelenog je najviše u Pušćinama. Do crvenog smo došli paljenjem.
Tematski, na Vašim slikama prevladavaju pejsaži i portreti. Gdje najviše nalazite inspiraciju?
- Kad se radi o pejsažima, to su skriveni rukavci Mure i Drave, međimurska priroda. Prvih nekoliko godina po rođenju živio sam u Prelogu, a kasnije sam tamo odlazio na pecanje. Ljepota tamošnjih rukavaca neopisiva je, samo što ih je s vremenom sve manje. Stoga ih slikam kako bih i na taj način bili zabilježeni i otrgnuti zaboravu. Svi bi se trebali potruditi oko očuvanja prirode. I danas ima onih koji dođu u prirodu i ostave jedino hrpu smeća, a ja dođem kako bih slikao njenu ljepotu. Kad se radi o portretima, to su uvijek meni draga lica, supruga, sin Matko, snaha Ana, unuci Matej, Jakov i Juraj, kao i prijatelji, poznanici i drugi. Naslikao sam jedan jedini autoportret, i to još 1971. godine, a godinu dana ranije i portret moje bake Katarine.
Dugo slikate, ali niste puno izlagali.
- Neprekidno slikam od 1965. godine. Izlagao sam na oko dvadesetak izložbi. Jedno duže vrijeme, dvadesetak godina, nisam bio zainteresiran za izlaganje. Prvo sam želio naslikati veći broj djela, kako bi se mogli dobro kompletirati postavi i napraviti nekoliko ciklusa.
Što Vam znači slikanje?
- Nešto treba raditi uz posao kojim se bavimo. Meni je to, na neki način, liječenje frustracija. Čovjek se mora nekako izraziti. Uvijek se naiđe na trenutke koje treba sačuvati. Netko to radi riječima, stihom, a ja kistom i bojom. Slikanje mi obogaćuje život. Zapravo, kad bolje razmislim, time bi se čovjek trebao jedino i baviti. Onime što ga veseli i što voli raditi. Na posao većina nas ide radi plaće, da bi se preživjelo. A slika se i piše radi uživanja, radi samog sebe, radi zaustavljanja i bilježenja trenutaka ljepote.
Vaša je osnovna tehnika ulje na platnu.
- Najveći dio radova izrađen je u toj tehnici, ali ranije sam radio i u kombiniranoj tehnici ulja na platnu s tušem u boji, temperama, akvarelom. Osim slika i već spomenutih mozaika, izradio sam i nekoliko vitraja.
Čime ste sada zaokupljeni u slikarstvu?
- Sada pokušavam naslikati motive međimurskih pjesama. Zaokupljen sam i tematikom urbanog šaha. To je, moglo bi se reći, društveno angažirana tematika. Radi se o odnosima među ljudima, odnosu politike prema ljudima i svemu onom što se danas događa. Sve to može se pretočiti u figure. Uvijek je bilo i bit će onih koji se poigravaju s nama i pomiču figure - nas - kako to njima odgovara. A od međimurskih sprudova i Drave ne odustajem. Nema ljepšeg od atmosfere na toj rijeci, kada po vodi klizi pero. Kad sam uz vodu, uvijek vidim barem pokoje pero. Više ne mogu zamisliti Dravu bez perja koje pluta po njoj.
Ružica Topličanec