ČAKOVČANKA TAMARA PERAS

S početkom nove sheme programa Hrvatske televizije Tamari Peras nametnuo se novi izazov u novinarskoj karijeri. Čakovčanki s trinaestogodišnjim stažom u čakovečkom i varaždinskom Dopisništvu HRT-a povjereno je uređivanje i vođenje kasnovečernjih Vijesti na Prvom programu HTV-a. Lice s malih ekrana koje prepoznajemo po voditeljskoj ulozi Županijske panorame, iz reporterskih javljanja za Dnevnik, Otvoreno, Hrvatsku uživo i druge emisije javne televizije sada imamo zadovoljstvo, kao sugrađani, vidjeti u još složenijoj i odgovornijoj ulozi.
Tamara Peras završila je Pedagošku akademiju u Čakovcu, a potom i novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Urednica je spomenutih dopisništava HRT-a, a sada tome pridružuje i ulogu urednice, kako ga gledatelji kolokvijalno zovu, trećeg Dnevnika. Našu smo sugovornicu uvodno pitali zašto se odlučila za televizijsko novinarstvo?
- Kažu ljudi koji su se okušali i u drugim medijima da kad se televizija jednom proba, više joj ne možeš odoljeti. Meni se taj medij spontano otvorio, a kompleksan način rada odmah me okupirao. Spojiti sliku, ton i novinarski tekst ima posebnu draž. Nikada mi ništa nije bilo teško, a probala sam sve - od grincajg izvještaja do pravih tema. U trinaest godina ništa vas ne zaobiđe (osmijeh).
Šest godina ste urednica HRT-ovih dopisništava u Čakovcu i Varaždinu. Postoji li kod Vas strahopoštovanje prema novim područjima televizijskog posla?
- Ne bojim se ničeg novog. Prihvatim, suočim se i onda se borim. Nikad ne priznajem da mi je teško. Samo idem naprijed.
Odgovornosti su velike, tu je tridesetak ljudi i briga o desecima stvari - od uređivanja Županijske panorame do izrade troškovnika centara i onoga što netko naziva sitnicama, ali i na njih morate misliti jer nam omogućavaju da radimo.
Ljeti se Vaše ime u novinama pojavljivalo u različitim kombinacijama nove programske sheme HTV-a. Što su Vam doista od svega navedenog nudili?
- Čula sam da sam u igri za glavnu urednicu Dobrog jutra, a u novinama čitala da ću raditi life style za Hrvatsku uživo. Ono što mi je doista bilo ponuđeno jest uređivanje i vođenje Hrvatske uživo s Petrom Vlahovom, no ta je ideja napuštena jer je promijenjena prvobitna ideja koncepcije emisije i glavna urednica Hloverka Novak-Srzić ponudila mi je Vijesti. Po meni je to i najbolja opcija jer se smatram ozbiljnom novinarkom.
Kako ste se prilagodili žešćem ritmu i stalnoj relaciji Čakovec - Varaždin - Zagreb?
- Trenutno imam puno odgovornosti, stalno sam u autu, radim noćne šihte u Zagrebu, naporno je. Isprva nisam mogla doći k sebi jer sam kasno na večer završavala posao, dolazila kući i normalno odrađivala sljedeći radni dan. Sad mi se bioritam sredio, no moram reći i to da bez dobrih ekipa u Čakovcu i Varaždinu, gdje nas je 30-ak, ne bih mogla. Da oni nisu profesionalci kakvi jesu, teško da bih u Zagrebu mirno radila.
Kako su prošli prvi dani u Vijestima?
- Emisiju gleda veliki auditorij, osjećala sam ogromnu odgovornost i do prve najave mi nije bilo svejedno. Već nakon toga, sve je išlo kao podmazano. Odmah sam imala dobre povratne informacije, što mi je dalo vjetra u leđa.
Lijepe priče
Primjećujem da u Vijestima, u slobodnim temama, nastojite zastupiti područje Međimurja i Varaždina.
- Neke teme naručujem i uvijek razmatram mogu li kroz njih predstaviti ovdašnje ljude na nacionalnoj razini. U naše dvije sredine događaju se sjajne stvari. Ljudi su inventivni, ovdje se radi, a onda neka afera sve stavi u drugi plan jer, silom prilika, dobije minutažu. U sve emisije koje radim volim stavljati pozitivne priče. Kolege me znaju zezati: “Joj, daj Perasica, opet ti s lijepim pričama. Pa kaj vi tamo samo radite?” (osmijeh).
U ukupnom programu HRT-a, što Vi najradije radite?
- Kad ste mlad novinar, onda prije svega želite ući u Dnevnik, jer ipak je to vrhunac informativnog programa. Tu sam ambiciju ostvarila i smatram da sam već dovoljno izgradila svoje ime da nije problem podastrijeti temu za emisiju, ali ipak se treba lavovski boriti jer imamo dvadeset dopisništava. Danas imam nove prioritete. Vijesti koje sada uređujem i vodim su mi izazov, veliko veselje, što odgovara mojoj dinamičnosti kao osobe. Ionako najbolje funkcioniram kad sam pod pritiskom.
Bez cenzure
Koče li Vas ikad uzusi javne televizije?
- Što god da se priča o mojoj televiziji, moram reći da nikad nisam imala problema s tim. Nikad nisam naišla na cenzuru niti sam si priuštila autocenzuru, uvijek sam nailazila na dobru suradnju. I danas oko nekih stvari diskutiram s glavnom urednicom Informativnog programa Hloverkom Novak-Srzić, ali ne tako da se nešto brani ili cenzurira. Barem su takva moja dosadašnja iskustva.
Kakva je H. Novak-Srzić kao suradnica?
- Otvorena. Uvijek je mogu nazvati ili otići k njoj. Treba razumjeti da je na Hloverki Novak-Srzić ogromna odgovornost. Ona odgovara za sve što napravi bilo tko od nas.
Kakvog ste stava o otkazima Maji Sever, Robertu Zuberu, Sanji Mikleušević Pavić?
- Oni su prije svega dobri ljudi, a potom i sjajni novinari. Kao kolege imaju punu potporu, no smatram važnim reći da ovakvih događanja ima na svim televizijama. HTV, kao javna televizija, posebno je zanimljiva roba, pa takva zbivanja možda i jednostavnije isplivaju van, dok drugdje ostanu unutar kuće.
Urednica Dnevnika
S kim radite Vijesti?
- Imam svoju novinarsku ekipu. To su redom mladi, vrijedni i sposobni ljudi u koje imam puno povjerenje. Atmosfera je uvijek dobra, a stav redakcije da se sve može napraviti. Reakcije urednika, kolega i gledatelja na sadržaj Vijesti su dobre. Imamo jako dobru gledanost, osobito vikendom.
Kakve su Vaše ambicije na televiziji? Hoćemo li Vaše ime jednog dana iščitavati na odjavnoj špici Dnevnika? Zanimaju li Vas emisije?
- Dva ljeta mijenjala sam svog šefa Edija Škovrlja. On vodi sva dopisništva u Hrvatskoj, a do te me uloge doveo rad i mislim da je to povod za angažman kao urednice Vijesti. Uređivanje Dnevnika najsloženiji je posao informativnog programa, a time i najizazovniji. Da, meni taj posao dobro zvuči, ali dopustite da vrijeme pokaže dosege moje profesionalne zrelosti. Emisije mi nisu prvi izbor, a primjerice dopisnica iz neke strane zemlje baš ne bih željela biti.
Ponestane li Vam ikad energije?
- Krizu u pravilu imam oko Božića, ali bavljenje sportom omogućava mi brzu regeneraciju. Treniram tae-bo i fit boks, pazim na prehranu, odem na masažu jednom tjedno. Znam uzeti vrijeme za sebe. U biti sam pravi hedonist.
Moj Mihael
Kako raspolažete vremenom za obitelj?
- Rođena sam Zagrepčanka i sva moja šira obitelj je u Zagrebu. Na žalost, ostala sam bez roditelja i ovdje imam samo brata Sašu s obitelji i sina Mihaela s kojim živim. Mihael je maturant u Gimnaziji, igra rukomet u IPC-u, položio je vozački i na njega sam osobito ponosna. Doduše, on ne voli kad ga javno spominjem, ali u ovom će mi slučaju oprostiti. Lijepo mi je s njim. Odgovoran je mladić, savjestan, pun duha. Imamo dobar odnos, sve rješavamo prijateljski, kod nas nikada nema povišenih tonova. Imam u njega puno povjerenje, jednako kao i u njegove prijatelje koji su također sjajni.
Nedostajete mu?
- Ne kaže mi da mu falim, ali znam doći iz Zagreba u pola 2 iza ponoći, a doma me čeka serviran stol. Rekli bi Dalmatinci - tko to more platit? Po meni, takva je pažnja lijepa ljudska karakteristika, osobito ako uzmete u obzir da su mladi njegove dobi malo “po svom”, što je i u redu.
Rano ste se udali, zasnovali obitelj, završili studij uz rad. Sve ste stigli usprkos redoslijedu koji ste odabrali.
- To je stvar percepcije. Sad, kad se vratim u prošlost i pomislim da sam novinarstvo studirala uz rad, uređivala stan, u čemu mi je najviše pomogao brat, a da obitelj ničeg nije bila uskraćena, pitam se kako sam sve to uspjela? I pomislim da to više ne bih ponovila. U sljedećem trenutku znam da bih još jednom učinila tako. Meni je čaša, ionako, uvijek polupuna.
U kome ili čemu pronalazite oslonac, svoje malo utočište?
- U svojim najboljim prijateljicama Juliji i Kseniji. One su moja najveća podrška. Prate sve što radim, dobronamjerno kritiziraju, pohvaljuju, vrlo često i žestoko diskutiramo o toj temi poštujući međusobnu konstruktivnu kritiku. Najdraže mi je kad mi se nakon Vijesti jave porukom. To je dobar osjećaj.
Aleksandra Ličanin
Snimio D. Lesar

Brušenje zanata

Tamara Peras: Novinarski posao učila sam od mog prvog urednika Zlatka Mehuna, no najviše sam naučila na vlastitim pogreškama. Urednik Dnevnika Stipe Alfier secirao mi je tekstove, vraćao ih bezbroj puta, ali danas sam mu na tome zahvalna. Uz dnevno brušenje zanata, prošla sam francusku školu iz Lila Novinar u kadru i Rad u studiju, školu za news managere dugogodišnjeg CNN-ovog reportera Erica Maya i, prije godinu dana, švedsko-francusku školu za reportere i TV urednike. Nemam uzore u radu, ali ima ljudi čiji rad cijenim. Ugrubo, to su Mirjana Rakić, Goran Milić koji ima osebujan stil i pun je znanja, Zoran Šprajc kojem nema premca. Dragan Nikolić je izvrstan reporter, volim sve što radi.

Zadatak za cijeli život

Tamara Peras: Radila sam puno socijalnih tema, a kako sam priličan emotivac, znalo mi je biti teško. No, ako prilogom nekoga potaknete na razmišljanje i akciju, to budi dobar osjećaj. Zadatak koji ću pamtiti cijeli život bila je potraga za Ivanom Koradeom. Radila sam na tome osam dana, sa mnom je na terenu bio kolega Petar Vlahov, a kako se jedno vrijeme nije događalo ništa, koristili smo informacije iz dva moja izvora. Jedan izvor su mi policajci provalili, ali je ostao drugi - osoba koja je bila Koradeov suradnik. Imala sam informacije iz privatnog života, ali i o tijeku potrage, pa sam uvijek imala neki trag. Kad sam bivšem ravnatelju policije Marijanu Benku postavila pitanje o pravom identitetu žene koju je Korade oteo, zapravo sam dala do znanja da znam više od onoga što oni daju u javnost. Rekao mi je da ga to ne mogu pitati za javnost radi zaštite žene, pa smo sklopili “brak iz interesa”. Htjela sam da me uzmu sa sobom u potragu, što je on odbio, a ja sam inzistirala. I poveli su me. Imala sam ekskluzivan intervju za HTV s terena sa specijalcima. Bilo je super, no padali smo s nogu. Spavali smo po nekoliko sati, a za same potrage na terenu smo ostali punih 36 sati. Naime, nakon cijelog dana javljanja uživo u sve informativne emisije, krenuli smo kući, no putem smo doznali da su Koradeu ušli u trag. Vratili smo se i proveli noć na terenu. Idući je dan uskočio kolega Edi Škovrlj koji se javio za Dnevnik jer mi više stvarno fizički nismo mogli izdržati. Dobila sam tada brojne pohvale za izvješćivanje. (al)