Čemu procjene od elementarnih nepogoda?!

U pravu je bio Dragutin Mesarić, svinjogojac iz Male Subotice kad je javljao uredništvu Međimurja da je područje između Male Subotice, Sv. Križa i Orehovice poharala tuča, a da o tome ništa ne znaju (dan kasnije) ni njegovi domicilni općinari, ni vjerojatno nitko u Županiji.
No, župan Ivica Perhoč proglasio je naknadno elementarnu nepogodu za područje općina Mala Subotica i Orehovica 27. lipnja 2012. godine zbog olujnog nevremena s tučom koje je 23. svibnja (kad je Mesarić zvao) izazvalo štetu na voćnjacima, povrtlarskim i ratarskim kulturama.
NO, MRAZ ILI TUČA?!
Tuča je izmalčirala usjeve do neprepoznatljivosti - kukuruz koji je tek niknuo, pšenicu, grah, tikve, krumpir...
U uobičajenoj formi odluke župana (izvornik poslan javim medijima) navodi se da će procjenu štete od elementarne nepogode mraza (?!) obaviti županijsko povjerenstvo zajedno s nadležnim općinskim povjerenstvima za procjenu štete od elementarnih nepogoda, pa će onda županijsko povjerenstvo objediniti brojke o šteti.
ČEMU UOPĆE
PROCJENE?!
S tim procjenama šteta već sad sve skupa postaje smiješno. Prvo, šteta se proglašava u naslovu odluke zbog tuče, u izreci je elementarna nepogoda – mraz!
To je samo jedan činovnički šlamperaj. Drugi je što se proglašenje elementarne nepogode donosi mjesec dana nakon štetnog događaja, a za tuču je odmah jasno vidljivo što je izazvala, pa se teško dosjetiti što bi naknadno povjerenstva mogla procijeniti.
Na primjer, u slučaju D. Mesarića, čemu uopće procjena kad je kukuruz morao (na skoro četiri hektara) iznova sijati, kao i mnogi drugi poljoprivrednici. Što će povjerenstva gledati i procjenjivati?
Neslužbeno: procjene su ipak obavljene, općinski oci Orehovice i Male Subotice nisu čekali formalnu odluku, obavljeno je na terenu (pravovremeno) što treba, čak su i dokumenti spakirani i dostavljeni u Županiju...
Sad ih se samo može proglasiti službenima, pa će se i taj činovnički šlamperaj (tuča ili mraz) nekako zagladiti.
Problem je zapravo druge naravi: novcu se ne treba nadati (poljoprivrednici iskustveno znaju kakve su tobožnje naknade šteta, na primjer, za lanjsku sušu koja nije samo spržila polja, nego i posljedično ispraznila štale). Barem se može (zbog poticaja) opravdati one koji na tučom poharanom polju nemaju, na primjer, referentni prinos pšenice...
ŠTO GOVORI
PRIMJER
Sobočko-reoska toča još je jedan jasan primjer da je cijeli sustav procjenjivanja šteta od elementarnih nepogoda promašen i besmislen iz dva razloga.
Jedan je što država nikad, ali baš nikad nije (a vjerojatno nikad ni neće) odšetu isplatiti u iznosu višem od simboličnog. (Kaj, Mesariću ili bilo kome drugom bude plaćena druga sjetva?!)
Drugi je razlog – besmisleno je procjenjivati štetu i donositi službene procjene (potrebne za odštetu) tako dugo dok usjevi i nasadi nisu pod policama osiguranja za koje mnogi poljoprivrednici tvrde da su im cjenovno nedostupne, nepovoljne u svakom pogledu.
Koje je rješenje ako povjerenstva štetu ne budu procjenjivala radi nekoliko kuna odštete iz (uvijek prazne) državne kase?
KAO ZA AUTE!
Jednostavno: u smislenijem sustavu osiguranja u kojem je individualni odnos vlasnika usjeva i nasada s osiguravateljem u slučaju štetnog događaja. Procjena se može donositi jednako kako se donosi kad se razbije auto. Ovlaštenik osiguranja (vještak, stručnjak) donosi procjenu po standardiziranim kriterijima, pa se aktiviraju instrumenti naplate štete. U tom slučaju izbjegle bi se besmislene gnjavaže s povjerenstvima, a i ne bi se tolike ljude (poljoprivrednike) držalo u uvjerenju da se od države mogu nadati nečemu što bi se u punom smislu riječi moglo nazvati – obeštećenjem.
Što je još važnije: ne bi se ljude (na primjer, članove loklanih povjerenstava, sjetimo se Donjeg Kraljevca i suše-mraza lani) dovodilo u konfliktnu situaciju s pol sela jer s procjenom štete uvijek je netko nezadovoljan i spreman svašta izgovoriti na račun članova povjerestva. Makar zna da neće – proglasili mu 40-postotnu ili 100-postotnu štetu – od države dobiti više po mekoti nego treba za jedan radler. S grejpom. Pa da im – kad je već život žohki i pijača na srce bude – žohka. (MB)