"Cesta krize vodi u depresiju i alkoholizam"

S voditeljem Djelatnosti psihijatrije u Županijskoj bolnici Čakovec Živkom Miševićem, dr. med., spec. psihijatrom, razgovaramo o reflektiranju ekonomske krize na broj i profil pacijenata u ovoj djelatnosti.
- U nizu poremećaja, posljednjih 20-ak godina kontinuirano raste broj depresivnih poremećaja te zloporabe alkohola i duhanskih proizvoda kao najpopularnijih “narodnih lijekova” u našem društvu. I dio pretilih osoba pripada području psihogenog jer ljudi zamjenjuju jednu vrstu užitka drugom. Užitak koji bi im mogao donijeti (i) posao i koji im je uskraćen - zamijene - hranom. Okidači mogu biti razne situacije, a unutar ove teme najčešće se radi o neplaćanju rada, gubitku zaposlenja, mobbingu... Specifičnost na ovom području je i značajan broj građevinskih radnika koji zbog prirode posla dulje izbivaju od kuće. Najčešće se radi o muškarcima, što znači odsustvo oca iz obitelji, a to se odražava na mladež. Bilježimo slučajeve poremećaja kod mladih u kojima je evidentan nedostatak autoriteta. I toga je nekada bilo manje.
Susrećete li se u praksi s ljudima koji se psihijatrima obraćaju za pomoć po prvi put u životu upravo zbog iznenadnog gubitka zaposlenja, dugova i slično?
- Sve je više takvih ljudi, međutim, kod osoba koje su već ranije patile od poremećaja nepovoljna materijalna situacija i poremećaji unutar nje često dovode do pogoršanja i teških kliničkih slika.
Reflketira li se kriza i na obiteljski plan? Ima li više nesuglasica među bračnim partnerima ili čak razvoda?
- Ljudi u krizi različito reagiraju, pa tako ima onih koji - bježe. U blagostanju se lako dogovoriti, ali u neimaštini je to pravi izazov.
OTROV ZA DUŠU
Vodi li depresija prema alkoholu ili obrnuto?
- Na žalost, taj se “promet” odvija u oba smjera. Ljudi liječe probleme alkoholom, međutim, on izaziva depresiju, a nikako je ne liječi. Narodno vjerovanje da je alkohol lijek za dušu, ne stoji. Upravo je obrnuto. I brojna nasilja, pa i samoubojstva koja čine ljudi pod utjecajem alkohola svjedoče tome.
Kako pomoći čovjeku koji “pukne” zbog gubitka posla, neimaštine, neplaćanja rada i sl.?
- Takve bi situacije svi ljudi trebali uzimati ozbiljno. Svaki je čovjek, po ljudskoj noti, dužan shvatiti da ljudi izloženi nepovoljnim situacijama mogu nepovoljno reagirati i po sebe i po druge i da smo svi pomalo suodgovorni za ponašanje drugih te pristupiti s podrškom i razumijevanjem. To vrijedi i za poslodavce te za sve one čiji posao podrazumijeva komunikaciju s ljudima (šalterski djelatnici i sl.).
EPICENTAR KRIZE
Je li zajednica nedovoljno empatična?
- Zapravo je riječ o paradoksu kojem svjedočimo u ovom vremenu. Poznato je da su ljudi u krizama bliži jedan drugome i odista se događa paradoks da u ovoj krizi koja nam se događa ljudi ne pokazuju dovoljno solidarnosti. Kad se dogode prirodne katastrofe, poput polava, potresa, ljudi bez zadrške priskaču jedan drugom u pomoć.
Nama se to dogodilo u ratu. Ljudi su primali prognanike, otvarali im svoje domove i svoja srca. Kriza je tu, a ljudi postaju egocentrični. To dobro znaju sindikalisti kad pokušaju mobilizirati ljude i vide kako to teško ide. A iz krize se izlazi solidarnošću. U razvijenim europskim zemljama gospodarsku krizu upravo su tako prebrođivali i pokazali zrelost društva. Primjerice, u velikim tvrtkama su linearno, privremeno umanjivali plaće kako bi izbjegli otpuštanja radnika.
Po emocionalnim, ali i stručnim, zakonima znamo da ljudi bolje funkcioniraju u krizi jer upravo ona rađa posebnu vrstu solidarnosti. I kad kriza prestane, ljudi je pomalo i vole jer pamte blagodati bliskosti. Kod nas često čujemo kako ljudi žale za “starim vremenima” iako danas žive u boljim uvjetima. Nije to zbog jugonostalgije, već je to žal za vremenom u kojem su se stvari rješavale zajednički. Najgore je negirati krizu. Upravo to događa se u našoj državi. Negirati krizu, bilo na individualnom ili društvenom nivou, ne znači ništa drugo do bježanje od pravih rješenja.
Zbog nemogućnosti rješavanja situacija vezanih uz socijalno-imovinski status, ljudi prijete samobojstvima ili ih počine? Jesu li sve osobe koje prijete samoubojstvom “poremećene”?
- Ne. Kod mnogih ljudi koje liječimo ne možemo govoriti o ozbiljnim poremećajima. Ako čovjek, primjerice, prijeti samoubojstvom to samo znači da se našao u situaciji koja je za njega preteška. Shvatljivo je da čovjek nenormalno reagira u za njega nenormalnoj situaciji. Iz svojih fotelja je lako govoriti: “Pa kaj onda?! I drugi nemaju gdje živjeti itd.” I u nekim bezazlenijim situacijama reagiramo ljutnjom, na koju imamo pravo, a da ta ljutnja istovremeno ne bude proglašena poremećajem. Ne treba psihijatra svaka obitelj koja se posvađa, nije svaki prijepor sa susjedima psihijatrijski slučaj, što ne znači da nećemo pomoći ljudima ako nam se obrate zbog takvih komunikacijskih problema.
LJUDI RUŠEVINE
Doktor Mišević naglašava i problem “izraubanih” ljudi:
- Naši ljudi puno rade, rade i po dva, tri posla. Rade u poduzećima u kojima su zaposleni i u kojima poslodavac iz dana u dan traži sve više od njih, nakon toga rade u fušu, rade na polju... Bivaju rastrgani, a s vremenom i izraubani. Zbog te silne predanosti radu, kod nas je prisutan razmjerno mali socijalni bunt u odnosu na krizu. Ljudi ostaju bez posla ili ne bivaju mjesecima plaćeni za svoj rad, a ipak nekako spajaju kraj s krajem. Znači da rade.
To je važno političko i socijalno pitanje, pitanje kojim bi se trebali pozabaviti i sindikati. Nisu Hrvati nadljudi i takav pristisak se prije ili kasnije mora negativno odraziti. Zato danas bilježimo porast broja prijevremenih umirovljenja.
Željka Drljić