D. REŽEK I M. RAMUŠĆAK DOSAD NAJUSPJEŠNIJI DUŽNOSNICI IZ MEĐIMURJA

Uzvraćaju li pobjedničke političke stranke privrženost Međimuraca njihovim kandidatima na izborima? U kojoj mjeri ovo naše podneblje sudjeluje u raspodijeli vlasti na državnoj razini nakon što su glasački listići prebrojeni, a rezultati postali službeni? Sudeći po onome što je Međimurcima dodijeljeno, nakon što su većinom svoje glasove na proteklim parlamentarnim izborima dali Kukuriku koaliciji, utržak je vrlo skroman. Ako vas služi sjećanje, premda je to bilo pred nešto više od dvije godine, mediji su uoči formiranja vlade Zorana Milanovića s velikom vjerojatnošću najavljivali izbor Dragice Zgrebec za ministricu poljoprivrede. To se nije obistinilo. Nažalost, Milanović se odlučio za Tihomira Jakovinu i, po meni, pogriješio. Bez imalo pristranosti, Dragica Zgrebec, koja je većinu radnog vijeka provela upravo u poljoprivrednoj djelatnosti, bila bi zasigurno uspješnija od načelnika slavonske općine Bukovlje premda je po struci diplomirani agronom.

Neuvrštenjem u novu hrvatsku vladu, Dragica Zgrebec i međimurski esdepeovci dobili su zadovoljštinu njezinim izborom za potpredsjednicu Hrvatskog sabora, ali ostali smo bez predstavnika u vrhu izvršne vlasti. Naime, najviše rangiran dužnosnik iz Međimurja bio je Stjepan Koraj (SDP) na mjestu pomoćnika ministra malog poduzetništva i obrta. No, on je prošle godine odstupio iz osobnih razloga, ali na njegovo mjesto nije imenovan nitko iz našega kraja. Od ostalih nebrojenih državnih i javnih sinekura, tek simbolična zastupljenost „kukurikovske“ Međimurske županije. Matija Derk član je Upravnog vijeća Agencije za regionalni razvoj iz kvote SDP-a, dok je Alen Kajmović (HNS) član Nadzornog odbora Narodnih novina, a Karolina Juzbašić direktorica tvrtke HEP - Odmor i rekreacija. I to bi, čini mi se, bilo sve u ovom mandatu. Svega nekolicina ljudi na manje važnim poslovima iz županije koja bi svima mogla poslužiti kao uzor, kako nam tepaju upravo iz državne izvršne vlasti, ali u njoj za nas ipak ne pronalaze mjesta. Ostavljaju nam samo mrvice.

U kojem će smjeru Matija Posavec?

Premda HDZ već dugo, dugo nije pobijedio na izborima u Međimurju, za njegove vladavine i njegovih koalicijskih partnera bilo je više naših predstavnika u vlasti na državnoj razini. Bili su i na važnijim dužnostima. Treba se prisjetiti haeselesovaca Dražena Bregleca i Žarka Katića. Oba su imala status današnjih pomoćnika ili zamjenika ministara. Prvi je bio državni tajnik u Ministarstvu prometa, a drugi pomoćnik ministra u Ministarstvu unutarnjih poslova. Od hadezeovaca, Leo Begović bio je pomoćnik ministra gospodarstva, a kasnije predsjednik uprave HEP-a, Igor Camplin pomoćnik ministra mora, turizma i prometa, a Darko Horvat predsjednik Nadzornog odbora HEP-a te ravnatelj Uprave za obrt, a potom i Uprave za energetiku pri Ministarstvu gospodarstva.

Izgleda, što dalje, to niže u državnom vrhu kotiraju međimurski politički kadrovi jer, ruku na srce, u dosadašnjoj praksi manje je važna stručnost, a znatno više stranačka pripadnost i podobnost. No, koja bi to „nagrada“ bila, pa da kažemo, evo, pošteno su nagradili međimurske glasove na izborima? Jednom je prilikom kolega Vlado Trstenjak, pišući u ovim novinama na sličnu temu, napisao: Ništa ispod ministarskog mjesta! A već smo ih imali, i to dva puta. Početkom devedesetih godina, pravnik Marijan Ramušćak bio je pomoćnik i zamjenik ministra pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, a nakon dužnosti župana Međimurske županije, postao je ministar uprave RH. Potom je bio predsjednik Vrhovnog suda te, naposljetku, hrvatski veleposlanik u Republici Češkoj. Po svemu tome, najuspješniji je državni dužnosnik iz Međimurja u neovisnoj Hrvatskoj.

Znatno prije njega, imali smo još jednog ministra. Bio je to Danijel Režek s doktoratom na Fakultetu građevinskih znanosti u Zagrebu. U ondašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, punih šest godina bio je član Izvršnog vijeća Sabora, dakle, hrvatske vlade! Očigledno, može i Međimurec ako je sposoban i stručan. Režek je bio sekretar, kako je tada glasio naziv za ministra, najprije za vodoprivredu, a potom za građevinarstvo, stambene i komunalne poslove. Iz vlade je otišao za generalnog direktora tada vrlo uspješne tvrtke INGRA, na čijem je čelu bio do 1995. godine. Zanimljivo je da su obojica, i Ramušćak i Režek, u hrvatske vlade za ministre došli mladi, s mjesta međimurskih župana. Za Ramušćaka je već postojala županija, dok je Režek bio predsjednik ondašnje općine Čakovec koja je, zapravo, današnja županija. Može li njihovim stopama i aktualni župan Matija Posavec?

Dva ministra iz Međimurja u HDZ-ovoj vladi!

Zacijelo, pitate se, zašto sada o toj temi? Zato što se već pripremaju novi izbori, koji će doduše tek za godinu i pol, ali se u nekim strankama već daje naslutiti da se pripremaju kandidati za najvažnije sinekure. SDP se, istina, time ne zamara jer mu nije izgledna ponovna pobjeda, ali, prema nagađanjima u nekim medijima, HDZ zamalo da već nema imenovanu novu vladu, naravno, dobije li izbore. Tu je šansa i za međimurske hadezeovce jer će predsjednik Tomislav Karamarko kabinet sastavljati po stranačkom ključu. Naime, malo je tko povjerovao njegovoj izjavi da će to biti isključivo stručni ljudi, makar i ne imali stranačku iskaznicu! To se neće dogoditi. Najvažnija mjesta namijenjena su hadezeovcima, ponajprije onima koji su u dobrim odnosima s predsjednikom, ili su njegovi miljenici. E, tu, izgleda, ima mjesta i za Međimurce. Dobije li HDZ sa svojim koalicijskim partnerima iduće parlamentarne izbore, kako stvari sada stoje, iz Međimurja bi mogla biti čak dva ministra! Jedan od njih bio bi predsjednik međimurskog HDZ-a Darko Horvat, i to ministar zaštite okoliša, energetike i rudarstva. Drugo ministarsko mjesto, navodno, smiješi se Nikolini Babić iz Čakovca, kćerki poduzetnika Alojzija Sobočanca. Ona bi preuzela ministarstvo malog i srednjeg poduzetništva i obrta. Tako se, eto, spekulira u „dobro upućenim“ izvorima iz vrha stranke. Živi bili, pa vidjeli!

Umjesto P.S.-a

Tako je to u životu, a nije trebalo biti. Još do sredine devedestih godina, učestala su zajednička druženja i suradnja među Hrvatima i Slovencima na zajedničkoj granici u Međimurju. Fotografijom se prisjećam nazdravljanja na otvorenju novoasfaltirane ceste u predjelu Šprinca i Banfija, čiju sredinu na jednom dijelu presijeca državna granica. Svečanost je obilježena velikim narodnim veseljem žitelja s obiju strana. No, godine poslije toga obilježene su bespotrebnim trvenjima i slovenskim teritorijalnim posezanjima, naročito uoči, a i nakon njenog ulaska u članstvo EU-a. Začudo, naši susjedi ponašali su se kao da Hrvatska nikada neće postati članica Europske unije. Sada, kad smo zajedno u europskoj obitelji, vraćaju se dobri običaji zajedničkih slavlja i druženja. Zanimljivo, inicijatori su gotovo isti ljudi koji su još ne tako davno zahtijevali “meju” na Muri i izborili odcjepljenje Župe Raskrižje iz sastava Zagrebačke nadbiskupije. Shvatili i oni da suživotu uz granicu nema alternative.