DARKO DOBOŠIĆ: Živimo u krivo vrijeme na krivom mjestu

Među međimurskim inovatorima, nagrađenima na nedavno održanom 38. hrvatskom salona inovacija s međunarodnim sudjelovanjem INOVA je i Čakovčanin Darko Dobošić. Za svoj patent „detektor krvi“ Dobošić je osvojio zlatnu medalju, zatim visoku nagradu INOVA za najbolji hrvatski izložak, kao i priznanje Quatara. Na međunarodnoj izložbi inovacija u Kuala Lumpuru inovator je osvojio brončano odličje za detektor krvi. Dobošić, inače elektroničar po struci, je i dugogodišnji predsjednik Udruge inovatora Međimurja - Inoma Čakovec, koja će ove godine obilježiti 20 godina rada. Dovoljno povoda za razgovor za list Međimurje.
Što je detektor krvi?
- Kod mnogih ljudi, posebice djece, a tako je i u mom slučaju te je bilo i s mojim djetetom, vađenje krvi predstavlja problem jer je teško pronaći žilu. Tada djeca plaču, a i kod odraslih se stvara nepotreban stres. Detektor krvi je uređaj čijim se korištenjem znatno olakšava pronalazak žile, odnosno krvi u žili. Uređaj se pomoću hvataljke i stezaljke stavi na špricu te isijava IR zraku koja je poštelana točno na vrh šprice. Njime se prati područje na ruci ili drugom dijelu tijela koje će se ubosti. Reflektirajuća zraka putem senzora prihvaća signale, pronalazi žilu. To je nešto slično kao bar code čitač u trgovinama. Naposljetku, svjetlosni i zvučni signal javlja da je to mjesto na kojem možemo vaditi krv. Korištenje je vrlo jednostavno. Uređaj još testiram, no, već se javljaju i mogući investitori, kontaktirali su me, primjerice, Kinezi. Nažalost, ne očekujem da mi se netko iz Hrvatske javi. Mi smo zemlja u razvoju, na razini jedne Albanije, samo mislimo da smo netko i nešto.
Kako dolazite do ideja za svoje izume?
- Ideja, naravno, prvo nastaje u glavi. Crtam je u glavi, potom počnem črčkati po papiru, napravim 3D projekciju…
Koliko je patenata iza Vas?
- U procesu zaštite dosad sam bio s 18 patenata. Smatram da je to jako velika brojka za jednog izumitelja. Možda ih je moglo biti i 50, no, nije bilo prilike, vremena, ni novaca. Mi, hrvatski inovatori, živimo u krivo vrijeme na krivom mjestu. Tako ni svi ovi moji patenti nikad nisu prepoznati na pravi način. Još 1999. godine rekao sam da bi u našoj zemlji u patente trebalo uložiti 300,000.000 maraka, no, odaziva nije bilo. Smijali su nam se kao - „to su oni luđaci koji patentiraju“. U međuvremenu, mnogi su se obogatili kriminalom i visokom trgovinom, dok su nam proizvodnja i stvaranje novih vrijednosti na nuli te doživljavamo financijski krah.
Gdje smo u inovatorstvu kad se usporedimo sa svijetom?
- Hrvatska ima maksimalno 1.000 inovatora. To je vrlo malo već u samoj usporedbi s Europom. Kod nas se i oni koji imaju ideje nekako više okreću dizajnu, pa rade neke figurice, kape, torbe, kišobrane. To ima veću prođu.
Ipak, međimurska udruga koja okuplja inovatore slovi kao jedna od najboljih u Hrvatskoj.
- Da, mnogi ljudi dolaze, imaju ideja. Mi im pomažemo razraditi ih, zaštititi, pružiti im informaciju nije li već netko drugi u svijetu izumio isto ili nešto slično. Nekima ponekad moramo i sugerirati da iz različitih razloga, odustanu od određene ideje. No, premda čak i u užim krugovima ima sukoba, mnogi ne mogu podnijeti nečiji uspjeh, smatram da ispunjavamo svoju svrhu.
Za Europom
kaskamo 50, a za Amerikom 100 godina
Koje preduvjete, odlike, osobine, mora imati inovator, neovisno o razini znanja?
- Primjerice, u tvrtkama postoje timovi ljudi koji rade na razvoju. Imaju novca, opremu, lakše im je. Kod nas u udrugu dolaze ljudi koji imaju ideje, ali nemaju financijskih sredstava. Originalna ideja je osnovni preduvjet. No, događa se i da dobri patenti propadnu. Tržištu ili financijerima nisu zanimljivi, vrijeme ih pregazi. S patentom treba biti brz, zaštititi ga i s njim izaći na tržište. Pri tome je jako važna upornost. Međutim, kod nas je teško s obzirom da su država i lokalne političke strukture pružile vrlo malu i nedostatnu pomoć za ozbiljnije bavljenje izumiteljstvom. Tapšu nas po ramenu i daju tek deklarativnu podršku. Ide se najsporijim putem, i to krivim.
Djelujete vrlo ljuti na državu, političare…
- Da. Imali smo mnoge preduvjete da budemo uspješni. Danas u zemlji od 4 i pol milijuna ljudi imamo 200.000 super bogataša, pola milijuna onih malo manje bogatih, dok je sve ostalo sirotinja. Zadužujemo se iz dana u dan u milijardama. Gdje je novac koji je nestao iz nekad velikih tvrtki? Mnogo smo potrošili i uzalud. Na primjer, koliko samo novih, javnih objekata imamo. Glumimo da nam trebaju staklena, vrata, lusteri, ne znam što. Ako hoćete ozbiljno raditi i ostvarivati izvanredne rezultate, to možete i u mišjoj rupi. Pa i svi najveći izumi nastali su na takvim mjestima, a ne u nekakvim dvorima. No, mi 50 godina kaskamo za Europom, a za Amerikom i 100. Ne govorim o nekakvim školskim znanjima, jesmo li od nekoga bolji iz matematike ili fizike. Djeca se trude, postižu rezultate, no, sve to, nažalost, u konačnici ne znači ništa, dok vi ne ostvarujete vrijednost, odnosno prihode. Amerikanci su još nekada imali toliko brz razvoj da se tek danas na tržište plasiraju izumi stvoreni još prije 50 godina. I na njima dobro zarađuju na tržištu. Pogledajte i Europsku uniju. Koliko je bilo predavanja o privlačenju novaca iz fondova. Što smo naučili? Ništa. Recimo u poljoprivredi, kupujemo strojeve, Europska unija zarađuje, a mi nismo prosperirali. Onda, primjerice, krumpiraši u Belici plaču da im je cijena krumpira preniska. Pa dobili ste sredstva da budete konkurentniji. Ponovo novac ne ide za napredak, već za novo zaduživanje. Iako nisam protivnik EU-a, bojim se da će nas ovakvim našim ponašanjem Europa iskorištavati do potpune neupotrebljivosti.
Velimir Kelkedi