Doajen folklora - Stjepan Kolmanić Štivi iz Štrigove

Štrigovčanin Stjepan Kolmanić u svojoj je 87. godini i - lijepom broju godina usprkos - još je uvijek plesač lakog koraka i gipkih kretnji. Zovu ga, ne Štef, ne Pišta, već Štivi i pod tim je nadimkom poznat među svojim sumještanima, ali i prijateljima u Ljutomeru s kojima pleše punih dvadeset devet godina.
Zašto Štivi? Rođen je u siječnju 1927. godine u Clevelandu, u američkoj saveznoj državi Ohio, kao i njegov brat blizanac Josip (preminuo prije tri godine). Kad su im bile tri godine, roditelji su se vratili u rodnu Štrigovu.
- Nisam bio ni američki Stiv, ni štrigovski Pišta ili Štef, već Štivi, kao kombinacija svih tih nadimaka (osmijeh). Iz Amerike smo se vratili za kraljevstva Đorđevićevih. Bilo je to teško vrijeme. U mladenačkim danima otišao sam služiti vojsku u Makedoniji. Tada je vojni rok trajao dvije godine. Nakon toga sam se vratio u Štrigovu i počeo raditi kao zidar - priča nam Štivi Kolmanić.
Zidarski je posao radio podjednako i u Hrvatskoj i u Sloveniji. Nekako se udomaćio u Ljutomeru, pa je tamo prije nepunih trideset godina počeo i plesati u folklornoj sekciji.
- Oduvijek sam volio ples iako sam, kad sam bio mlađi, uglavnom svirao. Tambura je moj instrument i svirajući sam upoznao svoju suprugu Barbaru, djevojački Makovec, koja je preminula 2006. godine.
Nju sam upoznao tik prije nego sam otišao na služenje vojnog roka - kaže naš sugovornik i dodaje da su on i Barbara obitelj obogatili s troje djece.
Sin Vlado i kćerka Irena žive u Ljutomeru, a sina Stjepana izgubili su kad su mu bile 23 godine.
- Stjepan se utopio, što smo teško preboljeli, ali vrijeme vida rane. Danas mi moja djeca Vlado i Irena stoje na raspolaganju koliko god to mogu, dođu u Štrigovu vikendom, osobito kći. Imaju svoje živote, ja imam svoj. Meni je važno da se družim i plešem, a posebno mi je drago što sam unatrag osam godina dio folklora u KUD-u Sveti Jeronim u Štrigovi - kaže naš sugovornik.
Ljutomerskih trideset
Koliko dugo plešete u folkloru u Ljutomeru?
- Tamo sam punih 29 godina i moram vam priznati da sam lani htio prestati s tom aktivnošću. Ostao bih samo plesati u Štrigovi još koju godinu u tom slučaju, no, Ljutomerčani su me molili da ostanem do iduće godine jer žele obilježiti mojih 30 godina plesa u njihovom društvu. To se zapravo zove Starija folklorna sekcija Ljutomer i tamo sada imam nešto mlađu partnericu kojoj je 60 i neka godina. U mojim je godinama teško naći partnericu i zapravo u Sloveniji sada nemam stalnu plesačicu, već se partnerice izmjenjuju.
Koliko je nastupa iza Vas?
- U Ljutomeru imam 186 nastupa, a u Štrigovi nekoliko desetaka.
U Štrigovi plešete sa stalnom partnericom?
- Da, s Vilmom Golenko. Njoj je 79 godina, također je prilično vitalna, no, moram vam reći da od folklora radije plešem bečki valcer, tango i klasične plesove.
To je ono što meni kao osobi i plesaču odgovara, ali, ruku na srce, u mojoj je dobi teško pronaći partnericu koja će mi odgovarati godinama, konstitucijom i pokretljivošću.
U naš se razgovor uključuje i predsjednik KUD-a Sveti Jeronim Matej Ščavničar.
- Bez obzira na dob, Štivi je gibak i ima lijepe kretnje. Okretniji je od mnogih mladih plesača - kaže Matej Ščavničar, a Stjepana Kolmanića pitamo uvježbava li plesove s istomišljenicima u Štrigovi i Ljutomeru.
- Ne odlazim na vježbe, odlazim samo na nastupe. Meni ne treba uvježbavanje jer sve te plesove dobro poznajem. Još kad bismo plesali klasiku (osmijeh). Da budem iskren, tu, u Štrigovi i dođem na probe jer su mladi ljudi u folkloru. S njima mi je uvijek lijepo, zanimljivo i nekako draže - kaže Štivi.
Drvena
radionica
Pitali smo našeg sugovornika kako izgleda jedan njegov dan?
- Živim u Štrigovi, a svako jutro popijem kavu u obližnjoj kavani Orient. Potom pješke odem u Banfi u kojem su naša obiteljska kuća, radionica i vinograd. Svaki dan hodam nekih sat vremena do Vušivčaka u Banfiju i natrag. Imam malu radionicu u kojoj izrađujem drvene suvenire i u tome mi uglavnom prođe dan. Radim i u vinogradu, ali najviše vremena provodim izrađujući predmete od drva za koje dobijem narudžbe.
Neki alati s kojima radite jako su stari.
- Stvarno jesu, pila i hoblerica su iz Amerike. Takve više ni ne možete kupiti, ali meni su neki od tih alata još samo suvenir, ne koristim ih više.
Kakve predmete, suvenire izrađujete?
- Ima svega, a neki od tih suvenira možda više priliči nazvati maketama. Pravim male ukrasne košare, kućice, zvonike, natkrivene bunare. Volim to raditi, tako mi dani brže prođu.

Aleksandra Ličanin