Doktor Pavel je i dalje s vama!

Nedavno me obradovala elektronička poruka: nakon niza godina, iz Washingtona se javio Paolo Špicar Mihalić, Nedelišćanin čijeg se glasa s radioprijamnika i prepoznatljivog pozdrava “Pavel je s vama!” sjećaju mnogi Međimurci. Inače vrlo samozatjan, Pavel se otkrio domaćoj javnosti upravo kao radijski voditelj devedesetih godina. Danas ga predstavljamo kao priznatog stručnjaka, odnedavno i doktora znanosti na područjima kemije i nanotehnologije. Trenutno, u Washingtonu radi na istraživanjima vezanim uz razvoj medicinske dijagnostike za nerazvijene zemlje koje financira Microsoft.
Mislima je preskočio Atlantik i krenuo prema rodnom Međimurju te se u uvodnom dijelu prisjetio majčine priče o njegovom rođenju:
- Moja majka kaže da su tog proljetnog jutra, kad sam se rodio, 15. ožuka 1969., padale krupne pahulje snijega. Možda je to razlog što se snijegu i danas toliko veselim. Od malih u minogu s govorili da “nisam kak druga deca”. Bio sam opsjednut životinjama, osobito kukcima i dječjim “istraživačkim radom”. Trčal sam po livadama i doma donosil zmije i žabe s Trnave. Puno sam vremena provodio kod ujnice Slavice i ujaka Ivana Mihalića, poznatog nedelišćanskog mesara. U mesnici sam “radio” i napamet računao dok još nisam ni vidio preko pulta. Tako sam dolazio do džeparca za knjige i ploče s klasičnom glazbom. U mojoj je sobi uvijek ‘tulila’ opera, kak su mi moji znali reći. Uspio sam nagovoriti svoje da me upišu u glazbenu školu u Čakovcu koju sam pohađao nakon redovne nastave te uz profesoricu Nadu Barulek lijepo napredovao - prisjeća se Pavel.

Kemija na čekanju

U sedmom razredu se susreće s - kemijom (fizikom, biologijom) i bila je to ljubav na prvi pogled. Nova područja potpuno su zaokupila Paola, ali put kojim je krenuo bio je pun zamki i barijera. Ljubav prema prirodoslovnim znanostima bila je jača i nakon završetka “rudarske” škole u Varaždinu Paolo (1988.) u Zagrebu upisuje Prirodoslovno-matematički fakultet, kao prvi na listi kandidata. Na drugoj godini studija dobiva Rektorovu nagradu te s lakoćom stiže do 4. godine studija, ali...
- Tada sam doživio tešku prometnu nesreću vozeći se na mopedu u Čakovec. Desna potkoljenica mi je bila slomljena na 13 mjesta, koljeno raspadnuto. Prošao sam nekoliko operacija i noga je zacijelila. Godinu dana kasnije, krenuo sam na tečaj padobranstva i - ponovo slomio nogu. Prošlo je vrijeme i izgubio sam zanimanje za kemiju - sjeća se Pavel.

Kukurikuuuu

Trebalo je zaraditi za život i Pavelov glas je nizom slučajnosti poletio eterom. Kao voditelj je radio na Radiju 1 te Radiju Čakovec.
- Bilo mi je veliko zadovoljstvo raditi s Velinom, Alanom, Natašom i drugima s Radija 1 u kojem sam uskoro počeo “kukurikati” u 5 ujutro, voditi Noćna lutanja utorkom itd. Uskoro sam počeo organizirati koncerte “Tu, dobri su ljudi” s
s Marijom Jambrošić, Vesnom Lepen Vidrač, Žigom, Tonkom, Vidovčanima, Tetom Lizom, mojim Turenskim fijolicama... Beskonačno nezaboravnih trenutaka. U sljedećoj fazi odlazim na Radio Čakovec te na kraju i na TV Čakovec, dopisništvo HTV-a i Hrvatskog radija u kojem sam obavljao i uredničke poslove. Sve sam poslove radio kao honorarac, bez dana radnog staža. I danas sam s mnogim dragim ljudima iz tog vremena u kontaktu. Možda se ljudi koji su me slušali sjećaju mog pozdrava Pavel je s vama! Nije to bila fraza, nego nešto što sam stvarno osjećao.

Iz kome ga “probudila” teta Liza

Godine 1998. Pavel odlazi u Washington na novinarsko usavršavanje i tu započinje njegov - američki san. Trudio se, učio engleski jezik te bio nagrađen pozivom na 9-mjesečno usavršavanje na TV postaju NBC u Knoxvillu. Uskoro, u duši Paola Špicara Mihalića probudila se uspavana kemija. Studij nastavlja na washingtonskom sveučilištu... Diplomira 2000., a magistrira dvije godine kasnije.
- Sve je išlo kak po loju i tek što sam upisao doktorat, jednoga dana sam osjetio slabost. Kao da imam gripu. Završio sam u hitnoj službi i pao u komu. Probudio sam se mjesec dana poslije. Prvo što sam čuo bila je pjesma Vuprem oči u izvedbi Tete Lize. Dok sam ležao u komi, doktori su mojima rekli da donesu nosače zvuka s glazbom koju volim. Donijeli su CD-e s našim pjesmama jer sam ja uvijek bio zadrti Međimurec i u svojoj kolekciji sam imao 50-ak CD-a s međimurskim pjesmama. U tim najtežim trenucima prolazio sam nevjerojatna iskustva koja iz današnje perpektive zvuče čak i smiješno: u komi sam sanjao da sam kraljica Elizabeta i nekoliko tjedana nakon buđenja sam još uvijek bio nesvjestan svog stvarnog identiteta te sam se liječnicima odazivao samo ako bi me oslovili s “Vaše Visočanstvo” - sjeća se Pavel svog najtežeg iskušenja u životu. Preživio je moždani udar, komu, gubitak 40 kilograma tjelesne mase te operacije srca. Na put normalnog života i nastavka karijere vratili su ga, kaže, neumoljiva upornost i odlučnost da se ne preda.
- U prosincu prošle godine konačno sam obranio doktorski rad. I dalje se bavim kemijom, ali sam znanstvena područja proširio na biologiju, biokemiju i bioinženjering. Nekoliko godina sam proveo radeći na projektu koji su financirali osnivač Microsofta Bill Gates i njegova supruga Melinda, projekt koji je vezan uz razvoj efikasnih i brzih metoda medicinske dijagnostike za nerazvijene zemlje, pogotovo one u Africi i Južnoj Americi - pojašnjava Pavel.

Čitanje MEĐIMURJA - ritual

Kad si zadnji put bio u Međimurju?
- Godine 2007., kad sam sudjelovao na konferenciji u Parizu. Iskoristio sam priliku da ‘skočim’ na dva tjedna doma. Nedelišće se jako promijenilo i napredovalo i ugodno sam bio iznenađen novim projektima i zbivanjima.
Kako liječiš nostalgiju?
- Čitanje lista Međimurje za mene je ritual. Svakog utorka nakon buđenja prvo internetom dođem do lista Međimurje. Jako sam dobro informiran o svim zbivanjima med Murom i Dravom. Za svaku pohvalu cijelom uredništvu! Čitam i HTV-ove vijesti, a onda me počnu živcirati sve te pljačke, korupcije... pa odustanem. Nostalgiju je lakše izdržati i uz međimursku popevku koja je sa mnom uvijek... u automobilu, na i-podu.
Kako provodiš slobodno vrijeme? Jesi li se oženio?
- Slobodno vrijeme uglavnom provodim sa svojim buldogom Callasom. On je moj ljubimac i moja radost. Od ženidbe, zasad, ništa. Stari dečko jaaaa ću ostat, kak jedna kuruzna pjesma kaže. Ostao sam prilično introvertiran tip i ne družim se previše izvan posla. Povremeno odem u kino i to je sve.
Što ti kod Amerikanaca smeta u odnosu na naš mentalitet?
- Oduvijek sam bio bez dlake na jeziku, a to me i koštalo. Ljudi u Americi pokušavaju biti jako pristojni i sve ono što je izvan ‘normalih’ granica oštrine za njih je, na neki način, tabu. Meni je draže kad me netko pogleda u oči i kaže što misli, nego da se pretvara kao da je sve u redu. Mislim da su Hrvati odrješitiji.
Jesi li od onih koji nakon dugih godina u inozemstvu “zaborave” materinji jezik?
- Puno puta sam čuo kako ljudi “zaborave” materinji jezik. Moj materinji jezik je međimurski i nema šanse da ga zaboravim. Budalaštinama da netko može zaboraviti materinji jezik ne vjerujem! Kada bih mogao birati, moja nacionalnost bila bi Međimurec!
Željka Drljić