Dr. Mira Kermek Sredanović - 40 godina u kulturi

Centar za kulturu Čakovec slavi svoj 30. rođendan. U tri desetljeća nanizalo se mnoštvo nezaboravnih programa, lijepih trenutaka, lica iz svijeta umjetnosti, ali i ljudi koji su svojim doprinosom ovu ustanovu pretvorili u svojevrsnu obitelj koja u bilo koje doba građanima Međimurja nastoji pružiti ono najkvalitetnije s hrvatske kulturne scene. Posjećujete li redovito Centar, znat ćete i sve njegove djelatnike, no, možda će vam manje poznato biti lice žene najzaslužnije za njegovu izgradnju. Doktorici Miri Kermek Sredanović pripisuju se najveće zasluge za izgradnju tadašnjeg Doma kulture, a na čelu Upravnog vijeća ove ustanove, Mira Kermek Sredanović već je godinama lice iz sjene koje budno pazi na kvalitetu programa ponuđenog publici. Porazgovarali smo o prošlim vremenima, kulturi u Čakovcu, umjetnicima i budućnosti.
SJAJNA EKIPA KINO PODUZEĆA
Prilikom govora na svečanosti 30. obljetnice Centra za kulturu, vratili ste se čak 40 godina unazad. Tada se, naime, javila prva potreba za izgradnjom Doma kulture.
- Točnije, 42 godine. Tih se godina jedna grupa, nazovimo ih entuzijasta u kulturi, mahom prosvjetara, okupljala oko Vinka Lisjaka, direktora Kino poduzeća, i razgovaralo se o tome što bi se sve u Čakovcu moglo učiniti kako bi se podigla razina kulturnog života grada. Rezultat toga bila je Tribina ČČ, 1969. godine, pa je onda 1974. godine krenuo Majski Muzički Memorijal i bilo nam je iz godine u godinu jasno da u tom prostoru postaje nemoguće organizirati sve ono što postoji u našim glavama. Prostor je bio mali, pozornica također. Imali smo sjajnu ekipu ljudi koja je radila u Kino poduzeću, a po obrazovanju ili interesima možda uopće ne bi trebali sudjelovati u tim programima. Spomenut ću trojicu koji više nisu među nama - Bašek, Kapelari, Polundak, momci koji su, bez obzira na radno vrijeme, bili spremni uvijek biti pri ruci. Ne samo da su radili scenografiju, doslovce su svojim rukama iskopali prostor ispod pozornice i napravili taj klub. Tu je i gospođa Smrtić koja svoj posao računovođe nije završavala u dva sata, već je dočekivala i ispraćala goste u bilo koje doba. Bio je to jedan sjajan timski rad ekipe koja je nešto željela. Samo je bila ograničena - više prostorom, nego sredstvima. Moram priznati da smo tih sedamdesetih godina imali puno razumijevanja u tadašnjem rukovodstvu Općine. Nije se šakom i kapom izdvajalo za kulturu, ali nije to bilo niti na kapaljku.
Tko je u konačnici odobrio izgradnju Doma kulture?
- Bio je tu stjecaj sretnih okolnosti. S jedne je strane bilo zamišljeno promijeniti vizure našeg Trga Republike. Vidi se to na starim fotografijama, kako je Trg izgledao. Bilo je tu i lijepih zgrada, ali i dosta derutnih građevina. Unutar toga zamišljeno je da se gradi Dom kulture, a na ruku nam je išlo i to da je tada osnovan RSIZ. Imala sam sreću što sam u prva dva mandata bila u Skupštini RSIZ-a i u Izvršnom odboru, kao i u Komisiji za investicije. Tamo smo naišli na razumijevanje ne samo naših potreba, nego i argumenata i planova. Sjećam se predsjednika Skupštine, akademika Mohorovičića koji je bio oduševljen tom idejom, ili recimo Bože Beka, ili našeg tajnika Vlade Ukrajinčika. Svi su nam oni davali podršku, pa su i prva inicijalna sredstva stigla iz RSIZ-a. U to vrijeme počinje se obnavljati kazališni amaterizam koji ima duboke korijene u Čakovcu, a Vinko Lisjak kreće i s kazalištem za mlade i za djecu. Istovremeno, u Kino poduzeću je bilo sjedište Kulturno-prosvjetnog vijeća koje je brinulo o amaterskoj djelatnosti cijele Općine. Gradnja je počela 1979. godine i trajala je dvije godine. Projektiralo se prilično bogato, prihvatio se koncept centara za kulturu koji je tada bio prihvaćen u cijeloj Hrvatskoj. To je značilo da se jednakom mjerom trebalo prezentirati ono što je najbolje u profesijskoj kulturi, ali isto tako i poticati stvaralaštvo, za što su trebali radionički i seminarski prostori. Na žalost, to nam je otpalo, kao i prostor za ŠAF, s malom projekcijskom dvoranom. Sve do devedesetih godina, koristili smo i prostore susjednog Doma JNA, pa smo se nekako pokrili.
Spomenuli ste i nekadašnji izgled Trga. Za one mlađe generacije, koje ga se ne sjećaju, što je žrtvovano da bi se dobio današnji izgled?
- Meni je bila draga ta ugaona zgrada na čijem mjestu je danas robna kuća Međimurka. Tu je bila slastičarnica i s nešto sredstava to se moglo obnoviti iako je u to vrijeme već bila u jako derutnom stanju. Sve ostalo, posebice ova zgrada koja je išla prema Bolnici, bilo je silno derutno, a da ne govorim o pozadini, takozvanim Marofskim stanovima i vrtovima. Teško se danas mlađim generacijama uopće sjetiti ili po fotografijama predočiti kako je to izgledalo. Po samom centru, Čakovec je potpuno izmijenio svoje lice.
Tko je sve našao “utočište” pod krovom Centra za kulturu?
- ŠAF je nekada bio u okviru institucije, kasnije se osamostalio, ali je ostao u tim prostorima i mislim da odlično surađuju. Zatim je tu Kazališna družina Pinklec te Dječje kazalište. Posljednjih godina tu je i Dramski studio Dada koji ovdje redovito ima svoje predstave.
MOŽEMO BITI PONOSNI
Vama je svojevrsna zadaća pratiti sve što rade naši kulturnjaci, od amatera do profesionalaca. Kako bi izgledala Vaša ocjena kulturnog rada u Čakovcu?
- Svatko tko voli Čakovec i živi u Čakovcu, mora biti jako ponosan na neke segmente. Uzmite u obzir da smo mi mala sredina. Zbor Josip Štolcer Slavenski dosegao je zaista razinu jednog profesionalnog zbora, iako amaterski djeluje, i mislim da je to velika vrijednost. O ŠAF-u da ne govorim. Prošlo je 36 godina, prošli su sve kontinente osim Afrike i gdje god su bili, donosili su nagrade. Pinkleci su od jedne amaterske družine izrasli u profesionalce. Mislim da i grupa Dada koja djeluje oko Davora Dokleje zaslužuje puno pažnje, a i vrlo zanimljivo mi je što se u zboru Slavenski krenulo s dramskim radom. Imamo mi i drugih amatera i ne mislim raditi veliku razliku između amatera i profesionalaca, ali trebao bi postojati jedan kriterij kojim bi se ocjenjivalo ono što je vrijedno. Znači, ne dijeliti amatersko i profesionalno, već uvesti kriterij estetske vrijednosti. Po tome bi dosta toga u Čakovcu prošlo, ali opet, ne bi prošlo sve.
Zahvaljujući Biblioteci Insula, pratite i rad međimurskih književnika.
- Kao što Podravci imaju slikara, tako mi imamo pisaca. Žao mi je što nema dovoljno sredstava, pa da se sve skupa u Insuli malo jače prati. Ove su godine odabrana 4 naslova, a po meni ih je najmanje 6 zaslužilo tiskanje. Recesija čini svoje, pa tako i u kulturi. Nadam se da se Insula neće ugasiti, to bi bila grehota. Sada je to već impozantna bibiloteka i povremeno i Ministarstvo otkupljuje naslove iako nema neki odnos prema Čakovcu. Nedavno je zbirka Ivana Kutnjaka otkupljena, pa je to dokaz da se i naš književni rad vrednuje izvan granica Međimurja.
Uspijeva li nakon 30 godina Centar za kulturu zadovoljiti sve apetite publike?
- To nitko nikada neće zadovoljiti. Recimo, po meni su dvije funkcije Centra za kulturu. S jedne strane - pratiti interes publike, a s druge - odgajati ukus publike. Pomiriti to dvoje pomalo je teško. Ljudi u ovom vremenu jedne opće depresije traže više komedije. Naše kazališne kuće nemaju toliko komedija, a i ono što imaju, nije uvijek vrijedno. Nešto je na razini starih viceva, a publika to traži, naprosto je gladna smijeha. E, sad, ako krenete u eksperimentalni teatar, tu je relativno mali broj publike. Zato kažem da bi nam trebala jedna manja dvorana od dvjestotinjak mjesta u kojoj bi mogli davati art i komorne predstave, art filmove, tu bi mogli nastupati i mladenački bendovi. Ova velika dvorana je skupa dvorana. Prostor se ponekad grije samo za 25-ero posjetitelja na art filmovima.
NESRETNA ŠAJERICA I REZANJE SALAME
Kako danas animirati vlast da više značaja i sredstava daje kulturi? Imamo i primjer nesretne šajerice.
- To je uvijek najteže pitanje. Znam da sredstava nema. Ministarstvo i lokalna vlast trebali bi krenuti od toga da kulturu ne tretiraju kao potrošnju. To je osnovno, i nakon toga bi se mnoge stvari promijenile. Ovo sa šajericom znam toliko koliko sam pročitala u novinama. Nadam se da zaista i misle tako kada kažu da je iznajmljivanje dogovreno na šest mjeseci i da ćemo do Majskog Muzičkog Memorijala natrag imati prostor za koncerte. Ako ne, zaista se pitam gdje će biti koncerti jer velika dvorana nije adekvatna za komorne nastupe. Isto tako, pitam se gdje će završiti klavir koji je u šajerici. Silna je šteta tog prostora, svima je bio drag i mislim da je bio vrlo funkcionalan. No, po meni, nije bio dobro organiziran. Prije svega, tu je potreban gazda koji će sve imati pod kontrolom. To može biti i Centar za kulturu ili Muzej Međimurja. Donji, izložbeni prostor, ne samo da je devastiran. Jednostavno, neki programi koji su se tamo odvijali nisu više imali veze sa zdravim razumom. Salama se rezala na stoliću sa sjajnim intarzijama, izlagale su se neke slike koje nisu imale veze s umjetnošću. Gornji prostor odličan je za koncerte, manje predstave, književne večeri i razne stručne skupove, samo treba to znati i naplatiti. Slažem se i da Županija ne može to dati na korištenje baš svakome, od proizvođača zdrave hrane do amatera slikara koji su na granici s ličiocima.
VAPAJ ZA MALOM DVORANOM
Centar za kulturu prije 30 godina bio je vrlo funkcionalan i moderan. Što mu danas nedostaje?
- Već sam spomenula manju dvoranu. Nedostaje polivalentna dvorana bez fiksiranih stolaca, tako da se i pozornica može raditi na više načina. Ta dvorana imala bi i ulogu uštede velikoj dvorani. Kad imate privatnu kuću, nakon 30 godina potrebne su joj neke investicije. Tako je i ovdje. Od drvenarije, ulaznih vrata, do onog što je najbitnije - pozornice. Postoji projekat stručne osobe koja je napravila pregled svega što bi trebalo. Kroz ova vrata još ćemo moći ulaziti, ali što ako se na pozornici nešto slomi ili nekome nešto padne na glavu, a moglo bi. Ono što je već i u startu bilo zamjerano je prostor za orkestar koji nije fukncionalan i tražio bi jednu veću investiciju, kako bi se pogreška ispravila.
Na čelu ste Upravnog vijeća. Donosite odluke o financijama, ali i sudjelujete u umjetničkoj procjeni programa koji se nudi publici. Što biste izdvojili iz protekla tri desetljeća?
- To je jako dugo razdoblje. U glazbenom dijelu mislim da ćemo svi pamtiti Pogorelića, Milenkovića i Mrvicu. Svi su oni ovdje bili po nekoliko puta. U kazalištu su tu bile mnoge kuće. Naša nacionalna kuća HNK nije uvijek davala najbolje predstave. Sjećam se predstave Prije sna Lade Kaštelan u kojoj su zastupljene uglavnom samo ženske role. To je za mene bila sjajna predstava iako bi neki rekli da je to žensko pismo. Međutim, ja ne razlikujem žensko i muško pismo, ono ili je dobro ili nije. Kauboji su meni vrlo draga predstava. Naši Pinkleci također su na ovoj pozornci imali sjajnih predstava. Sjećam se njihove predstave početkom devedesetih, mislim da se zvala Hrvatska izložba. Bila je vrlo zanimljiva i vrlo hrabra za ono vrijeme. Izdvojila bih i gostovanje radioničkih animatora. U svijetu nije bilo poznatog animatora koji ovdje nije gostovao. Vrlo vrijednim smatram i premijere domaćeg filma. Nekada se za to tražila karta više, a publika je danas to malo zapostavila. Na domaćem filmu ispunjeno je pola dvorane, što je još uvijek daleko veći interes nego u drugim sredinama.
Što biste na kraju poželjeli Centru za kulturu za njegov četrdeseti rođendan?
- To što i stalno govorim, jednu malu dvoranu. Zatim da ovdje bude više domaćeg stvaralaštva, ali i jednako tako da možemo ugostiti ono najbolje što je, ne samo u Hrvatskoj, već i u Sloveniji i drugim susjednim zemljama. Bilo bi lijepo kada bi ovdje više puta gostovale kuće iz Rijeke, Osijeka... To zahtijeva velika sredstva, danas ni nema kvalitetne predstave ispod 35.000 kuna. Kada bismo uveli cijenu karte od 100 kuna, imali bismo samo pola dvorane jer je to previsoka cijena za današnje prilike. S nižom cijenom teško se pokrivamo. Voljela bih da se taj odnos promijeni.
K. Štebih