DRAŽEN VIDEC NA ODLASKU U MIROVINU

Cijeli svoj radni vijek, do odlaska u mirovinu nakon 37 godina službe, diplomirani inženjer šumarstva Dražen Videc iz Vučetinca proveo je brinući o šumama hrvatskog sjeverozapada, na području koje zahvaća Varaždinsku, Međimursku, Koprivničko-križevačku, djelomično i Bjelovarsko-bilogorsku županiju. I doista je pravi sugovornik na temu – što je to šumarski posao, što ostaje za jednim šumarom nakon provedenog radnog vijeka u sparini šume ljeti ili agresivnoj studeni zimi...
Tek zadnjih šest i pol godina radnog vijeka D. Videc proveo je najbliže domu – u čakovečkoj šumariji, jer je kao pripravnik počeo raditi 1973. godine u onovremenom Šumskom gospodarstvu Varaždin, teritorijalno sukladnom bivšoj Zajednici općina Varaždin. No, kaže – nije se dugo zadržao u Varaždinu:
- Potreba posla bila je takva da sam već nakon nekoliko mjeseci rada preseljen u Ludbreg, u šumariju u kojoj sam dobio revir južne strane Kalnika, i tamo sam radio do 1977. godine, pa onda od 1978. radim opet u Varaždinu u kojem sam zadužen za uzgoj, zaštitu i uređenje šuma cijelog područja...
POTRAJNO I USTRAJNO
● Za laike, šuma je sve ono što vidimo pred sobom kao zelenu masu drveća, no malo ljudi može zamisliti golet prije šume...
- Šuma počinje kad sjemenka nikne... Ili kad zasadimo sadnicu. Zatim moraju proći generacije da bi se došlo do zrele šume. Nije dovoljno samo vrijeme da se šuma stvori (ako nije samonikli prašumski teren), nego se mora – mi šumari to kažemo – primjenjivati potrajnost gospodarenja. Ako je gospodarski iskorištavamo – mora se znati koliko unosimo, koliko iznosimo, koji je to prirast koji mi možemo uzeti... Šuma je samoobnovljiv organizam, ali ga čovjek može devastirati. Uz dobro gospodarenje, možemo imati i šumu i drvo – ogrjevno ili građevno, ali u prošlosti smo imali uglavnom – devastacije. Nije dobro gdje treba puno pošumljavati. Znate što to znači? To znači sanirati posljedicu nerazumnog iskorištavanja na nekom području. Da je netko uništio taj samoobnovljiv potencijal do te mjere da se bez pošumljavanja neće doći do kvalitetne šume.
SJEVEROZAPADNI TROKUT
● Vratimo se na biografiju – do kada ste bili na tom poslu u Varaždinu?
- Na uzgoju, zaštiti i uređenju šuma bio sam do 1987., kad sam postao direktor Šumskog gospodarstva Varaždin, a onda je 1990. došao novi zakon, pa je cjelokupno šumartsvo reorganizirano. Šumska gospodarstva (bilo ih je 16 u Hrvatskoj) su spojena u Hrvatske šume s podružnicama i šumarijama kao radnim jedinicama, a sjedište koje pokriva hrvatski sjeverozapad pomaknuto je u Koprivnicu. Od 1. siječnja 1991. radio sam u Koprivnici kao tehnički direktor, pa šef plana, a tek zadnjih šest i pol godina staža dokopao sam se Čakovca, odnosno Međimurja...
KAKO OTAC, TAKO SIN
● Vaš je otac bio šumar, je li to bilo presudno za odabir profesije?
- Zapravo nije jer se moj otac čak protivio da i ja krenem u to zvanje. Međutim, bio sam prva generacija čakovečke gimnazije (u Starom gradu je bila), a na šumarski sam fakultet krenuo ne zato što je to bilo prenošenje profesije s koljena na koljeno, nego me okruženje u kojem sam živio motiviralo u tom smjeru. S ocem sam rado išao i u lov i u šumu. Taj šumarski milje skupljao se u našoj kući, sve mi je to bilo blisko... A i šumarski fakultet nije bilo kakav fakultet. Jedan je od najstarijih u sklopu Sveučilišta u Zagrebu. Mi zapravo 150 godina sustavno šumarimo, prve gospodarske osnove imali smo u XIX. stoljeću...
DO HRASTA
140 GODINA
● Usporedimo Vašu prvu i Vašu zadnju godinu radnog staža...
- Znate, ubrajam se u onu generaciju šumara koja je još uvijek stvarala uvjete za gospodarsko iskorištavanje šuma, šume činila pristupačnim, napravila gospodarske osnove... Šume su podijeljene u sedam razreda po 20 godina, primjerice - hrast je u zrelosti s tek 140 godina! I sad, Hrvatska ima na 2,5 milijuna hektara šuma i etat (iskoristivu drvnu masu) 4,5 milijuna kubika godišnje, teoretski i pet milijuna kubika, ali još uvijek nisu sve šume dostupne. Na sjeverozapadu Hrvatske Međimurje se razlikuje od okolnih regija – na području na kojem sam ja radio 15.000 hektara je državnih šuma, 33.000 hektara privatnih u kojima je prosječan posjed samo 0,2 ha.
MEĐIMURSKE
KATAKLIZME
● Kakva je međimurska statistika, što je na našem području?
- Međimurje je najmanje šumovita regija. Samo je 13% teritorija šume, hrvatski je prosjek 46%. To znači da u ostatku Hrvatske po glavi stanovnika dolazi 0,36 ha šume, a u Međimurju samo 0,08 ha. Optimum je negdje oko 0,35 ha šume po glavi stanovnika, no moramo znati da je stanje šume u Međimurju posljedica dviju velikih kataklizmi i nekih drugih faktora.
Do plinofikacije, šume su – privatne u prvom redu – devastirane kaotičnom sječom, a kako smo mi i kraj s puno ljudi u inozemstvu, razvila se i šumska krađa i moram vam reći da ima majstora koji znaju čak katastarski gdje je šuma vlasnika kojeg nema doma. I rade svoj posao. Nakon plinofikacije, bilo je neko vrijeme mirno, sad se opet javlja – s poskupljenjem naftinih derivata – okretanje k drvu kao energentu, razgovara se o bio masi...
No, prva je kataklizma u šumama Međimurja bila kad je grofu Feštetiću Kraljevina Jugoslavija nacionalizirala imovinu. On je tužio državu u Haagu, dobio spor, a odšteta mu je plaćena prodajom tih istih posjeda trećima, među kojima su bili oni koji su sjekli hrastove šume. Samo na području Dekanovca i Domašinca prema Muri posječeno je 6.000 ha hrasta između 1920. i 1930. godine... A u Međimurju je tzv. relativno šumsko tlo, pogodno za poljoprivrednu obradu nakon sječe, pa je time sudbina tih starih šuma bila zapečaćena.
Druga kataklizma za naše šume bila je gradnja hidoelektrana – Ormož (da,da, na našem je teritoriju dijelom), Varaždin, Čakovec, Dubrava... Iskrčeno je između četiri i pet tisuća hektara šuma, a k tome su drastično promijenjeni biouvjeti uz vodotok.
Danas u Međimurju imamo 3.200 ha državnih te oko 6.200 ha privatnih šuma, mada vjerujem da je tih šuma i više. Sve više zapuštene zemlje pokriva nova šuma...
VRAĆAM DUG
S KAMATAMA
● Kaže se da smo mi svoj okoliš, prirodu, posudili od svojih potomaka, a ne naslijedili od predaka. Jeste li Vi ostali što dužni potomcima?
- Pojedinac je u šumarstvu sitan. Prvi dan u šumarstvu isti je kao i zadnji – stalan rad na unapređenju kvalitete šume, na uređenju komunikacija, proredu, čišćenju, podmlađivanju... Na šumarskom smo fakultetu prvo naučili: uživat ćete plodove tuđeg rada, ali i cijeli život raditi za buduće generacije. Nakon 37 godina rada u šumarstvu, mogu reći da se vidi što smo napravili. Mislim da budućim generacijama ništa nisam ostao dužan, da sam dug vratio - s kamatama!
DEMON I MLAĐAN LOVAC
● I što sad u mirovini - dokolica i lješkarenje?
- Ma niti slučajno... Evo, tu u ovoj kući na Francuzovom bregu u Vučetincu (naš breg se tako od starine zove) ja sam četvrta generacija... Imam vinograd, a 44 godine sam već lovac, pa sad samo imam više vremena za druženje s prijateljima, a možda počnem ponovo i svirati! Ipak sam ja pripadnik prve postave čakovečkih Demona, svirao sam u Demonima do 1965. godine! Želio bih i nabaviti jednu dobru oštrodlaku jazavčarku, mladu, da je priučim radu na krvnom tragu...
● Šumar i lovac – to je nekakvo pravilo struke?
- Nije, a ja mislim da bi trebalo biti. Šumarski je fakultet prvi imao kolegij lovstva, gospodarenje šumom uvijek je i gospodarenje fondom (posebno visoke) divljači. To je usko vezano, interakcija čovjeka s prirodom unutar dragocjene biocenoze. Samo mlađe generacije imaju sve više šumara koji nisu i lovci... Znate zašto? Zato što ne znaju kako je bilo kad sam mlađan lovac bio ja...
Marijan Belčić