Dukići iz Mihovljana sa sedmero djece

Uđete li u dom obitelji Dukić u Mihovljanu, prvi i najjači dojam na vas će ostaviti veseo žamor djece. On ne vara, Dukići su u današnja vremena jedna od rijetkih obitelji s puno djece. Ovdje ne računamo romsku zajednicu koja zbog nacionalnih i kulturnih posebnosti i socijalnog položaja i u tome čini posebnu cjelinu. Sociolozi će i reći da se razvoj društva ogleda u tome kako svatko u svojoj kući vodi politiku nataliteta.
U prijašnja vremena ovisnosti o zemlji, od siromaštva u starosti branilo se velikim brojem djece. Danas se kalkulira, osobito to čine obrazovaniji, time što se iz raspoloživih sredstava može svojoj djeci dati, npr. koliko će stajati njihovo školovanje. Ta računica uvijek daje isti rezultat – manje djece nego su ih imale naše bake. Ali ne kod Dukića iz Mihovljana. Oboje visokoobrazovani, strukom liječnici, oni imaju sedmero djece. Tata Ivica Dukić (37), rođeni Splićanin, u Mihovljanu je zasnovao dom s Mirjanom, rođenom Novak, kćerkom Olge i Valentina, ljubavlju iz studentskih dana, mlađom četiri godine. O tome kako je došlo do danas neobičnog broja djece, Ivica nam je rekao:
- Oboje smo oduvijek željeli imati puno djece. Ali nismo računali koliko će ih biti niti se držali nekog uobičajenog reda, kao – prvo ćemo se vjenčati, pa se zaposliti, pa onda dobiti dijete. Sve je išlo spontano, i mimo naše volje da imamo puno djece.
Mirjana i Ivica upoznali su se pred devet i pol godina, kao studenti medicine, ali ne na fakultetu, već na ulici, posve slučajno. Bila je zima, kaže Ivica, okliznuo sam se i umalo pao, ali sam tresnuo u Mirjanu – tako smo se upoznali, a onda i zaljubili. Nakon diplomiranja, Ivica je prvi posao našao u Čakovcu. Tu se ukazala prilika, makar tek za rad na određeno vrijeme, na Hitnoj. U Splitu takve prilike nije bilo. Ivica danas ima ordinaciju obiteljske medicine u Vratišincu, a Mirjana je već duže na porodiljnom dopustu.
Prvo dijete, najstarija Klara, došlo je nakon godinu i pol dana, u relativno kratkim razmacima i ostalih šest, do najmlađeg Rafaela koji se rodio u srpnju lani.
Nije li ipak postojala (ili bi trebala postojati) neka lampica koja se pali kao upozorenje da treba stati jer se velikom broju djece možda neće moći pružiti sve željeno? Ivica kaže:
- Teško je na to pitanje dati ispravan odgovor. Ali mi smo odlučili da se nećemo ni opterećivati traženjem - neka bude kako dragi Bog da. Nismo se željeli prepustiti gledanju današnjeg svijeta koji na život gleda s računicom.
Takvo razmišljanje može donijeti strahove koji će vas spriječiti da bilo što počnete ili napravite. Uvijek se može dogoditi i nesreća, što ne može biti razlog da ne donosite životne odluke. Treba se prepustiti sadašnjem trenutku i moći uživati u njemu.
Ako je tako, hoće li uskoro, možda i osmo dijete?
- To je stvar božje providnosti. Svako je dijete dar, a i svaki raspoloživ trenutak treba pokloniti njima. Tu ne valja razglabati što će biti sutra. Ja znam da sam postao čovječniji nakon što sam dobio djecu. Kao mladić, i ja sam imao lutanja, bio sam “zletani”, kako se ovdje kaže. Zato ne smatram žrtvom što imamo mnogo djece. Neka ovako i potraje.
NE STIGNEM SJESTI
Djeca nose određene zahtjeve, a domaćinstvo je, kažu, i opasno mjesto. Nije li za majku velik napor držati na oku sedmero djece. Mirjana kaže:
- Istina, tijekom dana ja ne stignem puno sjediti. Dajem sve od sebe, a toga da će se nešto dogoditi se ne bojim – u tome mi pomaže moja vjera, i to katolička vjera, to moram istaknuti. Danas se mnogo toga nudi kao duhovnost, ali ja se držim vjere koja je naše naslijeđe.
Čini se da djeca, barem zasad, ne nose pretežak financijski teret Dukićima. U njihovom se domaćinstvu dnevno potroši kilogram i pol kruha i tri litre mlijeka. Ukupna primanja Dukićevih su desetak tisuća kuna. Ivičina plaća je oko 7 i pol tisuća kuna, a Mirjana prima 2.400 kuna dječjeg doplatka u malo neobičnoj računici našeg sustava – po 200 kuna za prvo i drugo dijete, po 700 za treće i četvrto, a onda opet po 200 za sljedeću djecu. Doplatak bi mogao biti izdašniji, kaže Mirjana.
No, kaže se i “mala djeca, mala briga, velika...” - zato inzistiramo na ponešto skepse. Što će biti kasnije, kad se bude postavilo pitanje koji će životni put izabarati djeca? U obitelji dvoje liječnika očekivala bi se ambicija da djeca dobiju visokoškolsko ovrazovanje. Pitanje nije bez vraga. U hrvatskim uvjetima imati studenta, znači da obiteljski budžet trpi značajan trošak. Imati ih nekoliko, već je poveći izazov. No, Ivica Dukić je dosljedan.
- Ni u tome se ne treba opterećivati planovima, a ni njih opterećivati ambicijama. Uz božju pomoć, naći će svoj put na kojem će biti sretni.
I još se jedno pitanje mora postaviti – suvremene žene, u pravilu, teže profesionalnoj karijeri, a Mirjana je svoju zapustila, zbog djece. Ima li možda želje da se za petnaestak godina, kada i škola bude brinula nad većinom djece, posveti pozivu za koji se obrazovala? Nekih iskustava korisnih liječniku imat će u obilju.
- Ne planiram. Istina, suprug me koji put zamolio da ga zamijenim u ordinaciji kad je njemu već bilo previše. Nisam sasvim izgubila dodir s medicinom. Ali ne gledam desetak ili više godina unaprijed. Imam ono što me zaokuplja - djecu koja nisu teret, već blagodat.
DOM DUKIĆEVIH JE I DJEČJI VRTIĆ
Djeca Dukića ne idu u vrtić, sam dom je vrtić. U tome je prednost velikog broja djece koja je danas zaboravljena, kako objašnjava Mirjana.
- Vrlo sam zadovoljna djecom, ona imaju vrlo razvijen osjećaj zajedništva, jako su privržena jedno drugom. Kad je Klara u školi imala zadaću odrediti što je sreća, napisala je da je za nju sreća to što ima puno braće i sestara.
I stalno zapitkuje bismo li mogli još nekoga i usvojiti. Valja se otvoriti životu. Djeca mi nisu opterećenje, naprotiv, ona mi donose unutarnji mir. Bili smo jednom u zoološkom vrtu, ali to je ispalo malo prenaporno za njih. Jednostavne šetnje u prirodi, tu iza kuće u Mihovljanu, najveće su zadovoljstvo. U njima svi opušteno uživamo.
Ipak, treba gospodariti s vremenom.
- Jednom tjedno nam dolazi jedna žena iz Šenkovca koja mi pomaže u kući, ali ne oko djece. Ona me rasterećuje domaćinskih poslova. Oko djece mogu računati na pomoć majke Olge i brata Mihovila, a sestra Dora pomaže kad može jer je na studiju.
Mirjana dodaje da ipak još ima i nekih obitelji s više djece, i u blizini, u Šenkovcu. One si svojim iskustvom stoje uzajamno u podršci. S nekima se znamo susretati na molitvi, u Crkvi svetog Nikole biskupa u Čakovcu.
Dražen Kovač

KUĆA S PUNO DJEČJIH ROĐENDANA
Djeca jedno drugom do uha
U kući obitelji Dukić slavi se se puno dječjih rođendana. Najstarija je Klara, rodila se 19. kolovoza 2002. godine. Zatim je došla Ana, 9. lipnja 2004. godine, dok je iduće godine, 29. studenoga, na svijet došla Lucija. Zatim je obitelj dobila dvije prinove - blizanci Šimun i Dominik svijet su ugledali 20. veljače 2007. godine. Potom je došla Paula, 25. svibnja 2009. godine, a zadnji je Rafael. On se rodio 29. srpnja prošle godine.