ĐURĐICA VLAH: Porodila susjedu u fići

Cirkovljančanka Đurđica Vlah uskoro će navršiti 76 godina života koje nimalo nisu načele njezinu energiju. Prva je vozačica osobnog automobila u Cirkovljanu. Ispit za B kategoriju položila je u proljeće 1968. godine:
- Tada sam bila u 33. godini života i moj, sada pokojni, suprug Aco upisao me na vozački tečaj, a da me ništa nije pitao. Htio je da to bude iznenađenje. Tako sam se našla u Prelogu, u fići s mladim instruktorom vožnje. U to doba, dobro se sjećam, nije bilo dvostrukih komandi u vozilima autoškole. Okrenem ja ključ u fići, a fićo - crkne. Moj instruktor okrenuo je glavu u stranu i nešto mrmljao, što se meni učinilo jako lošom reakcijom. Bijesno sam izašla iz fiće i odjurila u poduzeće mog supruga. Kad sam se ispuhala, uspjeli su me uvjeriti da se vratim satovima vožnje, što sam i učinila. Poslije je cijela priča dobila još smješniju notu jer sam čula da se mladi instruktor, koji je tada bio neženja, zbunio “jer sam mu bila previše lepa” - smije se Đurđica koja je vrlo brzo sjela za upravljač vlastitog fiće u svom Cirkovljanu u kojem su tada motorizirana bila jedino još dvojica traktorista. Novost se brzo proširila mjestom, a Đurđičina poduzetnost učinila ju je “pretečom” hitne pomoći u Međimurju:
- Ljudi su mi se počeli obraćati i moliti me da ih zbog obaveza prevezem na razne lokacije po Međimurju. Najčešće se radilo o prijevozu u čakovečku bolnicu. Većina djece iz Cirkovljana rođene na samom kraju 60-ih godina neposredno pred rođenje vožena je u mom fići.
Suprug mi je jednom prilikom u šali rekao da na našoj kući istaknem ploču s natpisom “dežurna služba”- počinje nizati uspomene Đurđica Vlah.
JEDNOM
RUKOM DRŽI VOLAN,
DRUGOM
PUPKOVINU
- Tako je bilo i jedne kišovite noći u studenom 1969. godine, kad mi je na vrata pokucala susjeda i uznemireno molila da jednu ženu odvezem u Čakovec jer su je “uhvatili” trudovi. Odmah sam sjela za volan fiće, a ženu pred porodom, visoku 180 centimetara, “strpala” sam na stražnje sjedište, dok je pokraj mene, na suvozačkom sjedalu, bila uznemirena susjeda. U Maloj Subotici dočekuje nas spuštena rampa, a na pruzi stoji dugačka teretna kompozicija. Ja držim volan jednom rukom, a drugom ženu na stražnjem sjedištu koja zapomaže. Odjednom sam shvatila da je porod u tijeku i da dijete izlazi. Uhvatile smo bebu, a drugoj sam ženi rekla nek prihvati i stisne prstima pupkovinu. Ja sam dlanovima hvatala kišnicu i njome osvježavala majku i bebu. Potom sam izjurila iz auta i strojovođama viknula da se miču s pruge, i to tako energično da su to odmah i napravili. Krenem dalje, ali nakon 200-tinjak metara me zaustavlja policija. Nisam mogla vjerovati! Viknula sam im kroz prozor da mi se u automobilu upravo porodila žena i nek zapišu broj registarske oznake jer sad nemam vremena za njih. Tad mi se susjeda koja je držala pupkovinu počela žaliti da je “boli ruka”. I njoj sam odbrusila da ima drugu ruku i stisnula gas - priča Đurđica koja tada još nije ni slutila da je u Čakovcu ne čeka epilog, nego nastavak drame. U čakovečkom rodilištu dočekuje ih primalja koja je u prvi mah odbila prihvatiti majku i novorođenče, uz bahatu opasku “da s tim sad nema nikaj jer ne bu nikaj zaslužila”. Đurđica je još jednom pokazala oštrinu karaktera:
- Opet sam sjela za volan i viknula da ženu vozim na policiju! To mi je bila jedina preostala mogućnost. Tada mi je portir zatvorio vrata i rekao da je na bolničku portu nazvala “babica i rekla da se vratimo”. Očigledno se preplašila svog postupka i tako je slučaj sretno završio. U M. Subotici pred rampom u mom se fići rodila Trezika koja je danas visokoobrazovana i živi u Sisku! - priča Đurđica temperamentnim gestikulacijama prikazujući dijelove davne dramatične noći.
OD MILANA DO PEŠTE
Austriju i Mađarsku Đurđica je narednih godina prokrstarila uzduž i poprijeko - što fićom, što, kasnije, zastavom 101, a nešto i dvadesetogodišnjakom - opel kadetom koji vozi i danas. Godine 1971. iz tadašnjeg autokluba pozivaju je da sa svojim fićom sudjeluje na rallyju u Sloveniji, na natjecanju preciznosti. Na žalost, Đurđici umire otac te je od rallyja morala odustati.
U jednom joj se trenutku toliko dopao život na kotačima da je poželjela postati profesionalna vozačica - specijalizirana za prijevoz direktora.
- E, to se nimalo nije dopalo mom suprugu. Rekao mi je: “Može, ali nakon razvoda braka.” Njegova želja bila mi je važnija od moje te sam tu ideju odmah napustila. Doduše, vozila sam jednog direktora - mog muža, ali protiv toga nije imao ništa. Ostala sam domaćica, ali sam jako dobro i zarađivala. Plela sam košare, brinula o farmi zečeva te sakupljala mlijeko - kaže Đurđica koja na cesti nikada nije doživjela težu prometnu nezgodu niti je ikada kažnjena zbog prometnog prekršaja:
- Zato u mojoj arhivi uspomena svoje mjesto ima i opomena koju mi je prošle godine napisao policajac u Čakovcu. Žurila sam i zaustavili su me kod Buzovca jer sam za 13 kilometara na sat premašila maksimalnu dopuštenu brzinu. Kad je policajac čuo da od 1968. do tada nikada nisam kažnjavana u prometu, napisao mi je samo opomenu - kaže Đurđica ponosno sjedajući za upravljač svog opela, čistog ko suza. Na pohvalu o urednosti i očuvanosti automobila, dodaje u svom stilu:
- Ne bih se ja vozila ni s kravom kojoj je rep zmazani!
Željka Drljić
Snimio D. Lesar