ĐURO GOLUBIĆ, majstor uzgajivač malih životinja iz Kotoribe

U uzgoj malih životinja Đuro Golubić iz Kotoribe uvučen je zahvaljujući hobiju starije braće. Imati na dvorištu kuniće, svakovrsnu perad, golubove, pse, uz nekad neizostavne krave, konje, svinje na tipičnom ruralnom gospodarstvu njegovo je prirodno okruženje izvan kojeg se – kaže – ne bi osjećao dobro.
Na izložbe je, prisjeća se, sa svojim životinjama krenuo pred više od dvadeset godina:
- Prvi put izlagao sam 1989. godine, i to kuniće na izložbi u Donjoj Dubravi. Član sam Međimurske lastavice – udruge uzgajivača malih životinja, od samog osnutka i stalno mi je dvorište prepuno peradi, kunića, golubova...
Bavio sam se uzgojem više pasmina peradi, golubova, kunića, a danas sam posebno uzgajam kokoš hrvaticu, izvornu hrvatsku pasminu kokoši koju se još naziva i dudica. Imam i biserke (špirke, op.n.), dravske guske, divlje patke, pure, golubove pasmine međimurska lastavica, a uzgajam i kuniće – veliku činčilu i velikog hrvatskog opaljenog kunića... Imam do osamdesetak komada obično, tako da, uz šest do sedam ženki, držim dva posebno odabrana kunca kao matičnu jezgru uzgoja.
HRVATSKO JE VAŽNO
- Ove hrvatske pasmine peradi i kunića posebno su mi važne jer sam uvjeren da moramo čuvati to naslijeđe. Svi ga narodi u civiliziranom svijetu čuvaju, ponose se svojim domaćim životinjama, pa zašto ne bismo i mi?
Istina, puno je posla, makar se radi o hobiju, ali ima i koristi – imamo jaja, mesa... Proda se nešto podmlatka. Moram priznati, veliki uzgoj ne bih mogao održavati sam, bez pomoći supruge Line, a tu su i moje sestre...
S PEHAROM DOMA
Samo koka hrvatica je četrdesetak komada za rasplod, a tu je i dvadesetak kokota, mladih, starijih, a među njima i šampion s XX. državne izložbe malih životinja održane nedavno u Bjelovaru.
Imam dvije biserke koje su mi ove godine dale deset pilića, ali njihova jaja morao sam podmetati pod dudicu. Dudica je bolja kvočka, biserke znaju napustiti gnijezdo jer ne vole da im bilo tko za gnijezdo zna, a na dvorištu ga ne mogu “po svojem” sakriti.
- Puno je posla, ali je i puno zadovoljstva... Kad se dođe na izložbu, sretne se brojne ljude koji vole svoje životinje, trude se, paze na njih, dobri su uzgajivači, a ja se doma vratim s peharom!
Evo, ovo što je bilo zadnje: na XXI. izložbi malih životinja u Donoj Dubravi moj kokot bio je šampion, a šampion mi je bio i hrvatski veliki opaljeni kunić! Onda sam išao na XX. državnu izložbu u Bjelovar – tamo mi je opet kokot bio šampion, a šampionsku titulu dobila je i ženka velike činčile...
NEK SE ŠIRI NAŠE
S vremena na vrijeme, dođu priznanja koja onda jako motiviraju da se ide dalje, da se u uzgoju pokuša postići najbolje... Izlagao sam i na europskim izložbama. U Brnu 1998. godine, pa u Pragu 2004. godine, u Nitri 2009. godine... Na XXII. europskoj izložbi malih životinja dobio sam veliki pehar i počanu nagradu za dudicu jer šampionska se titula zbog malog broja izloženih koka nije dodjeljivala. Slično je bilo i u Nitri gdje je opet kokoš hrvatica bila atrakcija... Hrvatski savez uzgajivača malih životinja dva puta mi je dodijelio titulu majstora uzgajivača baš za uzgoj kokoši hrvatice...
- Znate što je onda najljepše? Najljepše je kad se tim poslom izazove širi interes, pa uzgajivači sa svih stana počnu zvati i pitati imam li pilića, mogu li prodati jaja za nasad jer žele uzgajati baš hrvatsku pasminu kokoši, ima li kunića za prodaju ili za razmjenu rasplodnjaka...
To je jako važno, to je najvažnije od svega. Naše autohtone pasmine domaćih životinja neće od iščeznuća sačuvati nitko drugi ako to ne učinimo mi. Sve se više pokazuje kolika je i komercijalna vrijednost tih starih pasmina, koliko su otporne u okolišu u kojem su pasminski stabilizirane, koliko malo traže i koliko nam puno daju...
Marijan Belčić