Edita (Gorski) pleše svoj san

O životnom pozivu koji je odabrala 27-godišnja Čakovčanka Edita Gorski vjerojatno maštaju mnoge djevojke, no, rijetki se odvaže na mukotrpno školovanje i trnovit put afirmacije. Djevojka s čakovečkog Juga akademska je plesačica, živi u Nizozemskoj i trenutno, nakon niza angažmana koji su već iza nje, surađuje s tamošnjom Nacionalnom operom. S Editom smo porazgovarali za vrijeme njezinog nedavnog posjeta obitelji u Čakovcu.
- Prvu plesnu točku izvela sam još u vrtiću, potom sam trenirala gimnastiku u klubu Marijan Zadravec Macan. Najradije sam vježbala na parteru i već tada shvatila da je ono što me neodoljivo privlači ples i glazba. Kao mala, plesala sam na pjesme Tajči i Michaela Jacksona te izluđivala brata stalnim ponavljanjem istih pjesama uz koje sam hopsala i osmišljala vlastite koreografije, prisjeća se Edita.
Uz nastupe na školskim priredbama, prve ozbiljnije plesne korake naučila je u Plesnom studiju Vivona, pod vodstvom Karmen Kovačević Jambor, a njena strast prema plesu s vremenom se samo povećavala. Prijelomna odluka uslijedila je po završetku osnovne škole:
- Ništa me drugo nije zanimalo osim plesa te sam odlučila otići na audiciju u Školu suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu. Roditelji, očekivano, nisu bili oduševljeni tom idejom. Brinuli su, naravno, kako ću si time osigurati egzistenciju, no, na kraju su me ipak pustili i podržali. Dobila sam i stipendiju Grada Čakovca, pomogao nam je susjed Rajko Šarić, ali i Plesni studio Vivona i drugi. U školi se radilo od jutra do mraka. Prijepodne nastava, 25 predmeta po gimnazijskom programu, a poslijepodne učenje plesa i različiti nastupi, kaže Edita. No, sve obveze izvršavala je s lakoćom, čemu u prilog govori i to da su joj pojedini nastavnici predlagali da u jednoj godini završi dva razreda. Ipak, školu je odlučila završiti u redovnim rokovima. Nakon 4 godine boravka u Zagrebu, postavilo se pitanje što dalje.
PODRŠKA
Još su mi profesori u srednjoj školi sugerirali da bi mi za daljnji razvoj najbolja bila akademija u kojoj bih objedinila ples, pjevanje i glumu, a jedna od takvih je u Amsterdamu. Otputovala sam na audiciju, došla do završnog, 3. kruga, no, zatim otpala. Moram priznati da ni sama tada nisam bila posve sigurna jesam li spremna na tako veliki korak - preseljenje i život u Nizozemskoj. Vratila sam se u Čakovec i jednu godinu radila u Vivoni, no, izazov me vukao dalje. Ponovo sam otišla u Amsterdam i prošla audiciju na višoj školi za umjetnost Amsterdamse Hogeschool voor de Kunsten - smjer jazza i mjuzikla. Uslijedile su brige kako sve to financirati, organizirati preseljenje, no, mnogo nam je pomogao Grad Čakovec, tadašnji gradonačelnik Branko Šalamon i pročelnik Slobodan Veinović i drugi. Na akademiji se također radilo od jutra do mraka, a - naravno, početak je bio najteži. U 3 tjedna prošla sam ubrzani tečaj nizozemskog, s obzirom da su se sva predavanja održavala na tom jeziku. Povezala sam se i s Hrvatima koji su već živjeli tamo i oni su mi puno pomogli u snalaženju, kaže Edita Gorski.
Uz učenje, odnosno stalno usavršavanje, studenti plesa u Nizozemskoj, pa tako i Edita, na završnoj, četvrtoj godini studija imaju obvezu sami odlaziti na audicije i tražiti angažmane. Potkraj studija i nakon stjecanja titule akademske plesačice, već su zaredali brojni projekti, nastupi, radionice i tečajevi koje je održavala. Neko je vrijeme radila u plesnoj školi, no, osmišljala je i samostalne projekte, a među prvim značajnijim angažmanima bio je onaj u baletu Orašar Petra Iljiča Čajkovskog. Dobivala je ponude i za rad u Parizu te Italiji, no, u vrijeme dok Hrvatska još nije bila u Europskoj uniji, problem je predstavljalo dobivanje viza. Ostala je u Nizozemskoj.
Danas s partnerom, Nizozemcem Richardom živi u Den Haagu:
- Radim kao slobodna umjetnica, odnosno imam, kod nas bi se reklo, nešto kao obrt. Sama pronalazim angažmane i poslove. Nakon vrlo zahtjevne audicije, nedavno sam uspjela dobiti ulogu Barbie u plesnom dijelu opere Faust u Amsterdamu na kojoj su angažirani umjetnici iz cijelog svijeta. Veselim se probama i premijeri u svibnju. Pišem i knjigu. Radi se o fantaziji, svijetu iz moje mašte. To više sebi iz gušta. Sad, dok sam u Hrvatskoj, održavam i plesne radionice u Čakovcu, Varaždinu, Koprivnici. Inače, dok živite u stranom svijetu, naravno da ima teških trenutaka. Čežnje za domom. Zahvaljujući internetu, svakodnevno se čujem s roditeljima Dunjom i Zlatkom, pa je nekako lakše. Podršku su mi uvijek pružali i brat Nino te djed Boško. Smatram se sretnom osobom i mislim da bi svi uvijek trebali slijediti svoj san, zacrtati cilj, koliko god u početku on možda djelovao neostvariv, ističe vedra i nasmijana Čakovčanka s nizozemskom adresom.
Velimir Kelkedi