EDO PONGRAC, DOBITNIK ZLATNE PLAKETE HRVATSKOG LOVAČKOG SAVEZA

Edo Pongrac dugogodišnji je lovac, nositelj je niza lovačkih priznanja, a među njima i najvećeg - Zlatne plakete Hrvatskog lovačkog saveza za dugogodišnji doprinos razvoju lovstva, koju je primio krajem protekle godine. Cijeli je život, do mirovine, radio u prosvjeti, a obnašao je značajne funkcije u Lovačkom savezu Međimurja, čiji je neko vrijeme bio predsjednik, i u Hrvatskom lovačkom savezu u kojem je 1997. godine u Topuskom izabran za dopredsjednika krovne lovačke udruge. Među prvima je postao ocjenjivač trofeja, član je ispitne komisije LSM-a, a lovcima predaje osnove ekologije i zaštitu prirode. Ne voli se fotografirati s oružjem i odstrijeljenom divljači. Od prvog dana je član Lovačkog društva “Patka” iz Donjeg Vidovca, gdje je i rođen, a već gotovo 40 godina živi u Čakovcu. Dva sina, Darko i Mladen također su aktivni lovci, oba su u Čakovcu, ali su članovi „Patke“.
- Službeno sam lovac postao 1963. godine, ali mogu reći da sam lovac od 10. godine života jer mi je otac odmah nakon oslobođenja bio zakupnik lova i s njim sam bio u svakom lovu. Nakon formiranja lovačkih društava u Međimurju, radio sam u školi u Svetoj Mariji do 1974. godine, kada sam preselio u Čakovec.
* Ipak ste ostali član LD-a „Patka“ Donji Vidovec?
- Mnogi me to isto pitaju. Jednostavno je - tamo sam rođen, tamo poznajem svaku njivu, svaki grm, to su moji ljudi, većina njih bili su moji učenici. Cijeli život bavio sam se odgojem i obrazovanjem (nastavnik tjelesnog odgoja, op.a.), a i lov smatram sportskom granom.
* Na lovce i lov se sve donedavno gledalo s određenim podozrenjem. Je li se percepcija javnosti promijenila?
- Činjenica je da se na lov kod nas još uvijek gleda samo kao na ubijanje životinja. Biti lovac je čast i zaista mnogi imaju krivu sliku o lovstvu. Ja ne govorim o lovu, nego o lovstvu - jer lovstvo znači prvo uzgoj, drugo zaštitu divljači, a tek na trećem mjestu je lov. U ovih 47 godina, koliko sam lovac, nikada mi nije bilo važno hoću li odstrijeliti nešto. Uvijek mi je važnije bilo druženje, boravak u prirodi...Ta ljubav prema prirodi kod mene je uvijek bila, a i sada je vrlo jaka.
* Kroz razne ste funkcije dali velik doprinos u organizaciji lovstva.
- Vrlo sam rano postao tajnik svog društva. Obavili smo tada velik posao, među prvima smo izgradili krasan lovački dom. Kasnije sam u “Patki” u više mandata obnašao predsjedničku funkciju, a krajem sedamdesetih ušao sam u Lovački savez Međimurja.
* Nije li to vrijeme velikih previranja i sukoba među samim lovcima?
- Istina, u to je vrijeme lovstvo bilo u velikim problemima. Tadašnje rukovodstvo bilo je prisiljeno dati ostavku zbog financijskih malverzacija, pa sam morao prihvatiti organizaciju na nivou Kotara Čakovec. Tada sam postao i predsjednik, i to u najgorem trenutku, kada je trebalo raščišćavati stvari, hodati po sudovima... Nisam se mirio s dotadašnjom organizacijskom strukturom, tražio sam promjene, da funkcija predsjednika ne bude profesionalna, već volonterska, a da profesionalac bude tajnik. Vrlo brzo izdali smo “Zelenu knjigu” u koju smo uzvrstili sve normativne akte koji su u ono vrijeme bili obavezni u lovstvu. Knjiga je, uz veliku pomoć Viktora Rojka, tadašnjeg pravnika u Čakovečkim mlinovima, tiskana 1980. godine i izazvala je veliku pažnju među lovcima s područja bivše Jugoslavije.
* Novo rukovodstvo postavilo je temelje i novom ustroju?
- Vrlo brzo postali smo uzor u organizacijskom i svakom drugom smislu, a i financijski, to su bila zlatna vremena međimurskog lovstva. Kad sam ja postao lovac, nije bilo lovnog turizma. Ono što je bio višak u odstrelu, plasiralo se u Vajdu. No, zahvaljujući prije svega zečevima, vrlo smo dobro materijalno stajali. Imali smo toliko zečeva da je svako lovačko društvo na smjene postavljalo mreže i lovilo žive zečeve za francusko i njemačko tržište. Tada smo imali ogromne prihode i jako puno novaca. Zahvaljujući tadašnjem predsjedniku Lovačkog saveza Hrvatske, Međimurcu Karlu Mrazoviću Gašparu, u Zgrebu smo kupili dvije zgrade – jednu za potrebe LSH-a, a drugu za potrebe Lovačkog vjesnika. Od ukupnih ulaganja, mi smo u to uložili 31,5 posto. Kada bi se danas išlo u podjelu imovine, onda bismo mi bili najveći dioničari u toj nekretnini. Jedan smo objekt dali u zakup (sada je u njemu Ministarstvo gospodarstva), a u drugom je Lovački savez i Lovački muzej. U isto vrijeme građen je i Dom lovaca Međimurja kakvim se može pohvaliti malo koja sredina.
* Puno se zarađivalo i na lovnom turizmu?
- Ulazak stranih lovaca bio je vrlo liberalan i strani lovci su odstrijeljenu divljač mogli voziti sa sobom. Danas je to mnogo kompliciranije, od prolaska kroz Sloveniju, do zabrana izvoza mesa divljači... Lovstvo je imalo velike zasluge i za razvoj cjelokupne privrede Međimurja jer smo ostvarivali velike devizne priljeve, a te su devize trebale našim poduzećima. Najveći korisnik deviza bili su Poljoprivredna zadruga, Čakovečki mlinovi, GK Međimurje. Vajda... Mi smo im prodavali devize uz “šticung”, pa su se i lovačka društva dodatno materijalno “opskrbila”, a novac je korišten za otkup zemljišta. Danas svako društvo ima velike površine vlastitog zemljišta. Nakon toga je došlo razdoblje “deviznih prava”. Više nismo bili vlasnici deviza, ali opet smo uz određen “šticung” imali vanredne prihode. Danas lovnog turizma gotovo ni nema, lovstvo je okrenuto samo sebi i financira se uglavnom iz doprinosa samih članova, rekao je Pongrac.
V.Trstenjak

Lovci se uvijek vraćaju kući
*Kako supruga Franciska gleda na Vaša izbivanja zbog lova?
- Nema tu problema. Lovac se uvijek vraća doma, nekad ranije, nekad kasnije, ali važno je vratiti se. Mi lovci se, barem je takva praksa u mom društvu, odužujemo svojim suprugama obilježavanjem 8. marta, uz obaveznu organizaciju nekakvog izleta. Prošle smo godine bili u Vukovaru, prije dvije u Zagorju... Osim toga, i supruga voli prirodu, ponekad je znala sa mnom ići na patke. (vt)

Nema
povlaštenih
U lovu su svi lovci jednaki, nema povlaštenih, više ili manje zaslužnih. U društvima ima doktora, profesora, poduzetnika, ali u trenutku kada počne lov, svi smo jednaki.

Ludi promašaji
Bilo je i ludih promašaja. Prvi je bio pokušaj formiranja rezervata na Globetki, kada smo na prijedlog Lovačkog saveza Hrvatske taj rezervat pokušali napuniti jelenom lopatarom. Drugi veliki promašaj je pokušaj uzgoja pataka, po uzoru na Beograd. Kopala su se jezera, radili tobogani kako bi patke naučile letjeti... Treći promašaj vezan je uz Zakon o udruženom radu, takozvano udruživanje rada i sredstava. Mi mo u to vrijeme ulupali ogroman novac u Veterinarsku stanicu Čakovec kako bi se tehnički i stručno opremila za umjetan uzgoj trčke. Nije išlo, a na kraju je ispalo da si ta sredstva nismo mogli vratiti. Tada nije bilo dioničarstva. (vt)

Reda treba biti, ali...
Lovački savez bi se možda više trebao baviti uzgojem i zaštitom divljači. Možda se previše bavimo drugim stvarima, a daleko veću pažnju trebalo bi usmjeriti na unapređenje lovstva. Uvjeti staništa bitno se mijenjaju i trebalo bi se više organizirati kako bi se očuvao matični fond. Reda treba biti, ali imam dojam da je lovstvo danas preorganizirano i prenormirano, uz previše administriranja. (vt)