EDUARD ZADRAVEC. Čuvam stare grunte...

Nakon dugih 36 godina “privremenog boravka” u Švicarskoj, Eduard Zadravec (70) vratio se sa suprugom Mevlidom u svoj Donji Mihaljevec, a u Švicarskoj još uvijek borave sin Blaženko i kćerka Zvjezdana.
U mirovini je, ali ne miruje jer sin je najavio da bi se želio skrasiti u Međimurju, pa ima motiva stvarati što bolje preduvjete za povratak mlađe generacije obitelji. Zato, kad se dođe k obitelji Zadravec, malo se teško snaći. Nije to jedno gruntište, nego više njih spojenih u gospodarstvo na kojem nema čega nema, a sve što je sada oko kuće, kaže Eduard, posebno ga veseli:
- Oduvijek sam maštao da dođem doma i ono što me veseli radim lijepo, polako, po starinski. Zaradili smo u inozemstvu sve što nam treba za život, ne bi nam trebalo ništa više, ali nisam mogao gledati kako oko nas propadaju stara gruntišta, napuštena, a nekad je bilo sve prepuno ljudi, životinja, živjelo se...Pokupovao sam te grunte oko mog i sad imam i pravo životinjsko carstvo jer i životinje nestaju i sa sela. Imam domaće i divlje guske, domaće i divlje patke, kokoši, fazane...Imamo čopor pasa, mačke, a posebno su vrijedne crne slavonske svinje koje imamo - fajferice (imamo čak i jednu divlju svinju), jer one su simbol kako je nekada selo živjelo. Malo su tražile, puno su koristi davale... Prve sam nabavio u Slavoniji (makar smo mi nekad slične svinje imali i u Međimurju, možda baš takve, tko bi sad to znao) jer sam ih vidio na otvorenom,. Rodbinske veze iskoristio sam za pogađanje i dopremio doma dvije prasičke i jednog nerastića... Sad imam 17 komada podmlatka (tri smo prodali), dvije krmače i nerasta za daljnji rasplod... To su svinje bogomdane za nas. Ne treba veterinara, ne treba nikakve pomoći, nisu osjetljive, dobre su konstrukcije, treba im malo zelenjave, paša, nešto klipa kukuruza... A skoro su izumrle kao pasmina! Krmače su jako dobre majke (čak i opasne ako se previše motate oko legla), a meso im je posebna priča. I imaju dosta masti. Slavonci su ih spasili, imaju svoje tradicijske specijalitete od mesa tih svinja, a meni su dobre jer održavaju gruntišta koja smo kupili okolo... I zemlje još kupujem, makar mi je sedamdeset. Volim raditi, a ne mogu gledati da je zemlja zapuštena... Pa te životinje, ta zemlja, to je jedino naše pravo blago - kaže sugovornik.
Grofovska ostavština
Fajferica, ili crna slavonska svinja, pasminski je kultivirana na pustari Orlovnjak, u blizini Osijeka prije više od 150 godina na imanju grofa Dragutina Karla Leopolda Pfeifera, uglednog poljoprivrednog vlastelina u Austro-Ugarskoj Monarhiji, pa je po njemu i u narodu zvana fajferica. Premda je desetljećima bila jedna od najboljih svinja svog doba, vrlo otporna i pogodna za uzgoj na pašnjacima, u šumama (žir) i na močvarnim zemljištima, skoro je preseljena u uspomene, kao što se to dogodilo s izvornim domaćim pasminama svinja - šiškom, mangulicom, turopoljskom svinjom, bagunom.
Marijan Belčić