EDVARD BALTIĆ: Ja sam skinuo srpsku zastavu s kninske tvrđave!
Četrdesetsedmogodišnji Čakovčanin Edvard Baltić danas živi na adresi Ulica 17. rujna 1991. Bio je sudionik povijesnog događaja - pada čakovečke vojarne - koji se odigrao na datum po kojem je njegova ulica dobila ime. Edvardove ratne uspomene započinju 13. rujna 1991., kad se s radnog mjesta (kuhara) direktno uputio u Ured za obranu u kojem je s ostalima naoružan i raspodijeljen na poziciju kod čakovečke kasarne:
- Igrom slučaja, moja kuća i naša kršćanska zajednica nalazili su se u neposrednoj blizini čakovečke vojarne, pa su članovi moje obitelji i kršćanske zajednice tih dana bili na raspolaganju i pomagali koliko su god mogli.
Prema podacima iz negdašnje vojne knjižnice, raspoređen sam na minobacačke položaje na kojima smo čekali eventualno djelovanje. Srećom, vojarna je 17. rujna 1991. predana mirno, bez ispaljenog metka, no, nismo se imali vremena tome radovati jer smo odmah morali otići u Varaždin u kojem se također radilo na predajama vojarni - prisjeća se Edvard Baltić, napomenuvši da mu je od prvog trenutka u kojem se našao pod oružjem bio jasan razmjer zla koje se sprema i bio je načistu s time što mora učiniti:
- Na televiziji sam tih ratnih dana vidio starce i djecu kako odlaze u progonstvo. Ta slika urezala mi se u pamćenje i probudila je u meni potrebu da štitim nedužne i branim svoje - dodaje Edvard.
Nakon Varaždina, front je našeg sugovornika vodio dalje... Do 1995., tri i pol godine proveo je na prvoj crti.
- Osim u Međimurju i Varaždinu, do 1993. godine bio sam sam i na lipičko-pakračkom bojištu te u Bosanskoj posavini. Potom sam se na kraće vrijeme vratio doma, no, krajem 93. prikuljučujem se 7. gardijskoj brigadi Puma i odlazim u zadarsko zaleđe, a potom i u ledeni pakao Dinare. Teško je riječima opisati iskustva koja sam s kolegama prolazio... Na Dinari smo proveli zimu spavajući ukopani u snijeg. Napori su bili nadljudski, uvjeti neljudski...- priziva bolne uspomene naš sugovornik.
Edvard je bio među braniteljima koji su nakon Oluje, iznad Knina razvili hrvatsku zastavu. S tog je događaja ponio i jedini ratni trofej - mali komadić zastave, no, nije ga uspio sačuvati... Nestao je u vrtlogu koji je uslijedio...
RAFAL PREMA SRCU
- Dogodilo se to 15. rujna 1995. godine između Drvara i Bosanskog Petrovca kad smo krenuli na Banju Luku... Oborio me rafal koji mi je prešao preko desnog ramena i prsnog koša. Od smrti me spasila puška koju sam držao ispred srca. Nakon što sam pao na tlo, pokosio me sljedeći rafal... Municija kojom sam pogođen bila je rasprskavajuća te je i danas osjećam pred promjenu vremena. Stradala mi je desna ruka i rame te sam prebačen u kninsku bolnicu. Tamo sam samo previjen, a potom prebačen u Zadar, pa u Čakovec gdje me uspješno operirao doktor Joško Smilović. No, trajan invaliditet nije bilo moguće izbjeći te me očekuje još operacija. U tijelu još uvijek nosim oko 120 gelera - kaže Edvard.
Šture riječi prate braniteljsku patnju i zaglušujuće uspomene. Edvard kaže da ni najbližima iz obitelji ne priča o ratu... to je tema koju duboko i otvoreno dijeli samo s onima s kojima je dijelio vrelinu prve crte.
- Puno mi znače moji ratni prijatelji... održavam kontakt s njima i jedino s nekolicinom tih ljudi mogu progovoriti o svemu. U kontaktima s drugim ljudima ne ističem da sam branitelj.
ZA OVAKVU SE
DRŽAVU NISMO
BORILI
Edvard Baltić u invalidskoj je vojnoj mirovini i ne žali se. Jedino dodaje da se sa svojim suborcima borio za pravedniju državu od ove, ali optimizam ga još obasjava. Vjeruje da će svanuti jutra pravde i ljudskosti.
- U paklu bojišta nije najgori strah jer ga ni ne osjećate... nemate se vremena bojati jer pazite na kolege više nego na samog sebe. Zato smo međusobno toliko i vezani mi koji smo preživjeli. Ono što me održalo u ratu jest vjera u Boga... hranila me snagom i imao sam osjećaj da mi se ništa ne može dogoditi. Stalno sam se obraćao Bogu i molio ga da ne moram nikog ubiti - potresno svjedoči Edvard.
ZAHVALA
Ispod oružja Edvard je bojištem nosio i svoje srce koje, danas, u miru, želi zahvaliti na primljenoj dobroti:
- Zahvala mom Gospodu i Spasitelju Isusu koji me čuvao otkad sam ga upoznao, mojoj obitelji, ratnom suborcu i prijatelju Draganu Tomšiću s kojim sam tijekom ratnih godina dijelio dobro i zlo, a nakon rata dobre i loše dane, doktoru Jošku Smiloviću koji je svojim znanjem i trudom pomogao da živim normalno koliko se da te svojoj braći i sestrama u Isusu koji su se molili za mene, sve branitelje i za slobodnu i pravednu domovinu Hrvatsku!
Željka Drljić
Izvor: 2998
Ostalo iz kategorije "Arhiva"
09.11.2015
Cvrčak i mrav iz druge basne
08.11.2015