Fra Pero Horvat, Hrvat u Peruu

Nedavno je u Katoličkom domu u Čakovcu promovirana knjiga fra Petra Horvata I divljina će te pripitomiti. 31-godišnji franjevac koji je, premda rođen u Koprivnici, veći dio svog života proveo u Čakovcu, u djelu opisuje svoj tromjesečni boravak u Peruu, u Južnoj Americi, u kojem je tijekom posljednje godine studija teologije djelovao kao misionar. Uoči promocije, porazgovarali smo s mladim fratrom.
Tko je fra Petar Horvat?
- U Koprivnici, u kojoj mi je radio otac, proveo sam rano djetinjstvo, no, kako su mi oba roditelja Međimurci, sagradili smo kuću na čakovečkom Jugu. Definitivno se smatram Međimurcem i Čakovčancom. Što se tiče mlađih dana i školovanja, u tadašnjem TIOŠ-u, stekao sam zvanje tehničara za mehatroniku, zatim upisao strojarski fakultet, no, ubrzo sam osjetio poziv i odlučio postati svećenik.
Kako ste se odlučili na taj poziv?
- Tinejdžerske dane proveo sam, može se reći, kao i svi drugi mladi. Obilazio sam čakovečke kafiće, igrao nogomet, ganjao cure… No, još od djetinjstva bio sam vezan uz crkvu. Dok su moji roditelji gradili kuću, na Jugu se gradila i Crkva svetog Antuna Padovanskog. Bio sam ministrant i pomagao sam što je trebalo kod izgradnje crkve. Općenito, crkva mi je uvijek bila bliska, slobodno mogu reći, bila mi je drugi dom. I tako je odluka pala u jednom trenutku. Rekao bih da sam bio zaveden, kao što kaže prorok Jeremija: „Ti me zavede, o Gospodine, i dadoh se zavesti.“ Drago mi je što sam se i ja dao zavesti.
Gdje ste sve boravili tijekom školovanja?
- U Samoboru, Rijeci i na Kaptolu, a posljednje dvije godine otišao sam na studij u Čikago.
Kako ste završili u Peruu?
- U SAD-u je studiranje drukčije. Teorija se mnogo više povezuje s praksom. Tako se u okviru studiranja moraju odraditi i 3 mjeseca pastoralnog djelovanja. Obično se sugerira odlazak u neku od bolnica u kojoj studenti obavljaju dužnost pomoćnih kapelana. Međutim, mene su odmalena privlačile zemlje trećeg svijeta, posebno one u Južnoj Americi. Na fakultetu sam zamolio da me pošalju u jednu od njih, što su mi i odobrili. U Peruu sam boravio 3 mjeseca 2010. godine.
Koje ste dužnosti tamo obavljali?
- U okviru misije nalazi se škola. Uz duhovnu skrb za ljude, misionari provode i edukaciju. Ja sam predavao engleski jezik i neke druge predmete kad je trebalo uskočiti. U Peruu se inače govori španjolski. Taj sam jezik poznavao nešto malo, iz sapunica, no, brzo sam se snašao, pa pohvatao i dosta španjolskog. U sklopu škola tamo se nalaze i farme, pa sam pomagao i na farmi zamoraca, nesilica, u branju riže, ananasa…
Kakav je život u Peruu, može li se imalo usporediti s ovdašnjim’?
- Tamo se više živi od danas do sutra. Ljudi se bave svačim, sve da prežive, odnosno prehrane svoje obitelji. No, istodobno, mnogo su manje opterećeni od nas. Nemaju brige oko kredita i niza stvari koje nas često dovode do teških problema. Zadovoljniji su, sretni. Nema, primjerice, pojave da djeca i mladi pate od depresije ili sličnih stanja koja za našu kulturu, za svijet, nažalost, postaju uobičajena. Dok čovjek vidi sve to, i sam se promijeni. Živi slobodnije i život doživljava u punini.
Kako je nastala knjiga I divljina će te pripitomiti?
- Svijet Južne Amerike toliko me oduševio da sam imao potrebu s nekim to podijeliti. Dojmove sam tipkao već tamo i objavljivao ih na Facebooku. Bilo je mnogo komentara, ljudi su se javljali, čitalo se, pa sam sve to odlučio pretočiti i u knjigu koja je trajna vrijednost. Doduše, dosta dugo sam odgađao, ali ipak, na kraju sam uspio.
Nove misije?
- Već sam poslao nekoliko molbi crkvenim poglavarima, sa željom da se vratim u Peru, što sam tamo i obećao ljudima.
No, Božji putevi su drukčiji, pa uskoro odlazim u Sydney. tamo ću vjerojatno boraviti nekoliko godina, a potom se nadam povratku u Peru.
Nakon Australije, nova knjiga?
- Da! O klokanima (smijeh).
Razgovarao
Velimir Kelkedi