Franjo Repinc - jedan od posljednjih živućih sudionika NOB-a

Osamdesetdevetogodišnji Franjo Repinc je, uz Ivana Vugrinčića, jedan od, prema njegovim saznanjima, dvojice još živućih međimurskih sudionika Narodnooslobodilačke borbe. Za naše novine prisjeća se ratnih zbivanja u kojima je sudjelovao. Vitalan čovjek, iznimno dobrog sjećanja, danas živi u depandansi Doma za starije i nemoćne osobe u Čakovcu. Potječe iz skromne radničke obitelji iz Svetog Juraja u Trnju. Otac mu je bio željezničar, majka kućanica te je imao i dvije sestre. Nakon osnovne škole, za vrijeme stare Jugoslavije, radio je kao pomoćni radnik kod seoskih poljoprivrednika.
- Na godinu sam zaradio za jedno odijelo i cipele, bilo je teško, kaže. Prije uključenja u Narodnooslobodilačku borbu služio je i kod mjesnog župnika u Svetom Juraju u Trnju, također pomažući na župnom gospodarstvu.
To iskustvo mu je pomoglo jer je, zahvaljujući svećeniku, stekao brojna znanja, ali i osnove bontona, način ophođenja i manire, priča. Neko je vrijeme zatim radio s ocem na željeznici u Mađarskoj, a zatim kao građevinski radnik u Budimpešti. Tamo je dočekao i prve regrutacije, odnosno okupaciju i rat, no, partizan je postao kad se 1944. godine vratio u rodno mjesto.
U ROVU
- Neki ljudi iz sela tada su već bili uključeni u NOB, a mene je pozvao prijatelj i suborac Stjepan Kerovec. Postali smo pripadnici Zagorske brigade koja se borila na području Zagorja, Podravine i Moslavine. Najteže je bilo neposredno prije oslobođenja. Mjesec dana držali smo položaj, morao sam nositi izvještaje. Metci su mi doslovno fijukali nad glavom. U to smo se doba vrtjeli u krug - malo smo mi tjerali njih, malo oni nas. Gađali su nas i iz aviona, priča naš sugovornik.
Kaže kako ga često pitaju je li koga ili koliko ljudi ubio. No, otvoreno odgovara kako ne zna jer se pucalo unakrsno, odnosno iz rova na rov, nije se moglo vidjeti. U borbama prsa o prsa, s hladnim oružjem, nikad nije sudjelovao. Ipak, sa suzom u oku ističe kako mu je najteže bilo pokapati tijela mrtvih drugova.
Često su ostajali i gladni, ne zbog nestašice hrane, već zbog neprijatelja:
- Kuhalo se u šumi u kotlu. Bilo je situacija u kojima je baš prije nego je hrana bila zgotovljena stigla dojava o približavanju Nijemaca. Nije nam preostalo drugo doli kotao razliti i sakriti se, odnosno pripremiti za borbu. Povremeno su nas hranili i seljani. Najviše su davali oni s područja Moslavine i Podravine. Zagorci, zbog siromaštva, ali i većeg broja ustaša na tom području, nešto manje.
JUGOSLAVIJA
Kraj rata Franjo Repinc dočekao je na području Zagreba, a odmah nakon oslobođenja i službeno je postao pripadnik KNOJ-a (Korpus narodne obrane Jugoslavije) te je svrstan u posebnu četu koja je čuvala visoke dužnosnike poput Bakarića i Nazora, pa i Mišu Broza, jednog od Titovih sinova. Istu dužnost Repinc je potom obavljao i u Beogradu.
- Tek smo tamo shvatili da smo zapravo prava vojska. Dobili smo uniforme, obučavali su nas ruski instruktori. Nagovarali su nas da ostanemo u vojsci, no, ja sam to odbio. Mislim da Međimurci baš ne vole vojsku, za razliku od recimo Srba kojima je to onda bila stvar prestiža.
Nakon rata, F. Repinc radio je na različitim radnim mjestima. Sudjelovao je u brojnim radnim akcijama, poput izgradnje tvornice parnih kotlova na zagrebačkom Žitnjaku, ali i objekta Lovačkog doma Prepelica u Otoku. Prisjeća se razdoblja Informbiroa. Kaže kako su kopali bunkere, a iskopanu zemlju morali su nositi i bacati u rijeku Dravu, kako se ne bi saznala njihova lokacija. Privatno, poslije rata se i oženio. Danas pokojnu suprugu Olgu upoznao je na zabavi u Oporovcu.
Od dvije kćeri, živa je još jedna, a ima i dvojicu unuka. U šali kaže kako ponekad, dok mu hrana u depandansi ne paše, pobjegne na večeru k kćerki.
MOGLI SMO SE MIRNO RAZIĆI
Komentirajući stav prema NOB-u i propaloj Jugoslaviji nakon osamostaljenja Hrvatske, Repinc napominje kako je prvih godina bilo bolje nego kasnije.
Pokojni predsjednik Tuđman na prijeme je za Dana antifašističke borbe pozivao bivše borce, no, s vremenom se njih i njihovu žrtvu, kaže, počelo dezavuirati. Navodi i anegdotu s jednog od obilježavanja Dana antifašističke borbe kad ga je glasnogovornik jednog od bivših međimurskih župana upitao održava li se ta svečanost svake godine u Svetom Juraju u Trnju zbog toga jer je on (Repinc) rodom odande. Radi li se o nepoznavanju povijesti ili nečem drugom, pita se.
- Ispada da se moramo opravdavati za koga smo se borili. Kao da je sve što smo radili bezvrijedno. Pa i mi smo se borili za Hrvatsku. Kad se Jugoslavija već raspala, žalosno je na koji se način to dogodilo. Mogli smo se mirno razići. Osvrćući se na život nekada u odnosu na današnja vremena, kaže kako su ljudi postali otuđeni:
- Nekada, dok sam radio u Općini, poznavao sam skoro svako prezime, svaku međimursku familiju. Više se razgovaralo, problemi su se rješavali. Mi bivši borci radili smo, bilo na akcijama ili drugim dužnostima... bili smo korisni. Radilo se po planu, danas nekako sve kao da je u funkciji što brže zarade. Naš sugovornik naglašava da je imao težak, ali dobar život.
- Smatram se sretnim što u ratu nisam bio ranjen. Zahvaljujući činjenici što sam bio borac, uvijek sam bio na nekakvim funkcijama. Oni koji me poznaju znaju da sam uvijek bio dobro raspoložen. Nitko ne može reći da me vidio ljutitog iako sam po prirodi emotivac.
Razgovarao Velimir Kelkedi