Glas za porciju graha i pol para kobasica

Međunarodni praznik rada! Kako to gordo zvuči. Obilježava se, na ovaj ili onaj način, posvuda u svijetu, i na Zapadu i na Istoku. Kod nas se proteklih godina, nakon što je u počecima hrvatske države bio ignoriran i zanemaren, slavlje uglavnom svelo na piknike s neizostavnim grahom s kobasicama, uz ispijanje piva ili vina te zabavu. A spomen je to na žrtve radničkih nemira u Chicagu 1. svibnja 1886. godine. Tražili ljudi osmosatno radno vrijeme, ali ih je u nemirima i sukobu s policijom više od dvjesto ubijeno. Njihova žrtva počela se obilježavati od 1889., a u Hrvatskoj već godinu dana kasnije, i to u parku Maksimiru.
Do devedesetih godina, za Prvi maj, kako se praznik tada posvuda nazivao, održavali su se masovni skupovi koje su organizirali uglavnom sindikati. Bilo je i mimohoda s bakljadom i vatrometom. Radnici iz pojedinih poduzeća na mjesto zborovanja dolazili su u povorkama noseći zastave pjevajući: “Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad!“ U neovisnoj državi Hrvatskoj radnika je nestalo, pa se, slijedom toga, prvih godina i nije slavio njihov praznik. Kad kažem, nestalo, mislim na stvarni nestanak brojnih poduzeća, a samim tim i tisuća radnih mjesta. No, nestalo je radnika i iz naših rječnika. Svi zaposleni najednom su postali – djelatnici! Neka si svatko to tumači kako mu drago, ali za mene je izvedenica od rada radnik, a ne djelatnik, premda se i ta imenica može koristiti. No, o tome neka sude lingvisti.
Otkako je ponovo legaliziran, neke sindikalne središnjice, barem se meni tako čini, proslavu Međunarodnog praznika rada organiziraju samo u zagrebačkom Maksimiru. U Međimurju, začudo, organizatori su mahom pojedine političke stranke i udruge! Od prvih dana to je SDP, koji Prvi maj nijednom nije zatomio, a u posljednje vrijeme javljaju se i druge. Kažem, začudo, jer u biti, za obilježavanja praznika rada radnici i sindikati baš njima trebaju upućivati svoje prvosvibanjske poruke. Taj se dan nerijetko prosvjeduje upravo protiv politike kakvu vode političke stranke na vlasti, ako su radnici njome nezadovoljni, pa za ovogodišnji praznik sindikalisti najavljuju prosvjede u Zagrebu. Kako će tamo biti, vidjet ćemo. Kod nas u Međimurju vjerojatno će, kao i do sada, radnici (ako ih još ima) s političarima u slast pojesti grah s kobasicama. Ovi će ih častiti, ali ne da: „Živi, živi rad!“, već uz poruku: „Glasajte za nas!“ Ta, izbori su tu. Glas za porciju graha i pol para klobasa. Možda k tome još i čaša piva.
Za nove limuzine ima, za
lokomotive nema
Baš uoči 1. svibnja nešto između štrajka i prosvjeda priredili su strojovođe Hrvatskih željeznica u tri sjevernohrvatske županije, pa i Međimurskoj. Odbili su voziti neispravne vlakove. U HŽ-u zamalo ih nisu proglasili subverzivnim elementima koji su izveli diverziju. A ljudi su samo upozorili na loše stanje svojih lokomotiva, vagona i pruga koje predstavljaju opasnost za njih i putnike. Ogroman se novac troši u HŽ-u, ali ne za nabavku novih vlakova, ni održavanje pruga i pružnih uređaja. Ljudi imaju pravo da napokon na to upozore javnost. Trebali su to već znatno ranije činiti jer je upitna sigurnost. Njima je to, eto, zamjereno, a nedavno, kad smo se svi zgražali što će stotine milijuna kuna biti utrošeno za nabavku novih osobnih automobila za Vladina ministarstva, to je obrazloženo potrebom radi sigurnosti vožnje dužnosnika jer su im auti, zamislite, već stari tri do četiri godine?! HŽ-ove lokomotive su oldtajmeri prosječno stariji od 30 godina!
Nepotpuno ime čakovečke
Gimnazije
Nije sve tako loše. Napokon oduševljenje i zanos Međimuraca, i to već nekoliko tjedana. Zasluga je to predivnih mladih ljudi iz čakovečke Gimnazije koji pod vodstvom svog profesora i dirigenta Damira Rodigera oduševljavaju nastupom u televizijskom showu „Do posljednjeg zbora“.
Diljem Hrvatske čuje se za nas na najbolji mogući način. Tako se stvara pozitivna slika o svom kraju i njegovim nadarenim ljudima. Osobito je zadovoljstvo toplina kojom naš zbor najavljuje izvrsna voditeljica Barbara Kolar koja ne krije svoje čakovečke korijene. No, u toj općoj euforiji zbog sjajnih nastupa gimnazijskog zbora, nešto mi je ipak zapelo u uhu. To je njegov naziv, točnije, naziv škole: Zbor Gimnazije Josipa Slavenskog.
U početku sam pomislio kako televizijski voditelji jednostavno skraćuju naziv jer, priznajem, otkako ponovo nosi ime tog poznatog hrvatskog skladatelja, nisam provjeravao kako se Gimnazija točno naziva. Na njezinim internetskim stranicama zaista stoji samo: Josip Slavenski. Ma u čemu je problem, vjerujem, pitaju se neki od vas. Pa u tome, što je izvorno ime i prezime kompozitora Slavenskog – Josip Štolcer! Kao takav se rodio u Čakovcu 11. svibnja 1896. godine od oca Josipa i majke Julije.
Tek znatno kasnije, u Beogradu, u kojem je živio i radio od 1924. do smrti 1955. godine, nadjenuo si je umjetničko ime Slavenski. Istina. Muzička škola u Beogradu nosi upravo samo ime Josipa Slavenskog. Naravno, nemam ništa protiv toga, ali kad se već daje naziv po nečijem imenu, tada on mora sadržavati njegovo puno ime i prezime, kako je zapisano u matičnim knjigama. Tome se, dakako, može dodati i nadimak.
D akle, te fenomenalne djevojke i mladići, koji su nas oduševili pjesmom i koreografijama, čine zbor čakovečke Gimnazije Josipa Štolcera Slavenskog. Ili da parafraziram: Nije Nikola Sigetski, većNikola Zrinski Sigetski, kao ni Nikola Čakovečki, nego Nikola Zrinski Čakovečki.

Umjesto P.S.-a
Prije okruglih 50 godina, Radnički savjet ondašnjeg poduzeća Čakovečki mlin donio je odluku da se u tvorničkom krugu sagradi silos za prihvat žitarica kapaciteta 650 vagona. Već sredinom godine pristupilo se poslu. Prihvaćen je projekt zagrebačke Tehnike koja je bila i izvođač radova.
Na vrhu silosa nalazi se vodospremnik zapremnine 750.000 litara za napajanje vodom gradskog vodovoda. Sa svoja 52 metara visine, bila je to najviša građevina u Čakovcu, a na korištenje je predana 1964. godine. Kasnije su sagrađeni još jedan silos i mlinska postrojenja današnjih Čakovečkih mlinova. Tek nakon toga, urbanističkim planom predviđeno je iseljenje mlinova iz grada na neku drugu lokaciju. Tko li će to od nas doživjeti?