GLAZBENIK DRAGO BREŽNJAK IZ RIMŠČAKA U SVETOM URBANU

Briježni kraj Međimurja, kao granično područje Hrvatske i Slovenije, u vremenu iza nas bio je tipičan primjer suradnje dviju strana kad je o glazbi riječ. Već smo na našim stranicama predstavljali ljude koji su glazbom spajali ugodno s korisnim, ujedinjavajući “glazbene snage” sa Slovencima. Glazbeni tandemi i bendovi nisu bili rijetkost, ali danas to već jesu. Potvrđuje nam to i Drago Brežnjak iz Svetog Urbana koji u dijelu Rimščak živi s obitelji... koja vas otprve osvoji neskrivenom opuštenošću. Iako keramičar po struci, još je 1975. godine uzeo klavijature u ruke i počeo zarađivati svirajući na svadbama, privatnim i društvenim zabavama. Vraćajući se u to vrijeme, Drago Brežnjak priča:
- To vam neću reći samo ja, to su vam već potvrdili neki sugovornici. Kad sam počeo svirati, od tog se hobija moglo živjeti odlično. Nekada je to bilo posve drugačije nego danas. Svadbe možda i dalje imaju brojne uzvanike, iako u puno manjem obimu nego danas, no odnos prema glazbenicima iz temelja se promijenio.
Kad je već o počecima riječ, kažimo da je Drago zasvirao u sastavu Modri val, a onda u Startu s ljudima iz svog kraja i Slovenije - koji su mu bili kolege do perioda nakon Domovinskog rata.
- Nama je zajedno bilo lijepo i sjajno smo se slagali, međutim, sila-prilika nas je razdvojila od slovenskih kolega. S vremenom su problemi s prijevozom instrumenata preko državne granice postali toliko opterećenje da nam se naprosto nije dalo time baviti. Inače smo svi u dobrim odnosima - kaže D. Brežnjak.
S kim ste svirali u Modrom valu i Startu?
- U Valu sam bio s Dragom Kočilom, Zlatkom Škafarom i Josipom Brežnjakom, a u Startu s Tonijem Merkocijem, Zdravkom Trstenjakom, Željkom Brezovačkim i opet s Josipom Brežnjakom. Danas sviram sa Zdravkom Sabolčecom u duetu.
Nekad posao,
danas hobi
Jeste li počeli svirati iz hobija ili iz potrebe?
- Pa odgovor bi bio i u korist jedne i u korist druge teze. Spojio sam hobi s mogućnošću da od njega živim. Mogu vam reći da ponekad sa sjetom razmišljam o vremenu u kojem se na glazbenike gledalo potpuno drugačije nego danas.
Kako to mislite?
- Danas ste na svirci, u većini slučajeva na svadbi, tek ljudi koji su tu da sviraju i zabavljaju. Nema kontakta s gostima i uzvanicima, na glazbenike se gotovo ni ne reagira. U vremenima iza nas bili smo tretirani posve drugačije. Neusporedivo. Gotovo kao gosti svadbe.
Mnogi su mi glazbenici rekli da se prije više desetljeća dobro živjeli od glazbe kakvu vi prakticirate.
- O, da. Dolazili smo kući džepova punih novca. Sjećam se da nam je izgorio televizor i da sam svojima rekao da ćemo kupiti novi kad se vratim sa sviranja na svadbi. I tako je i bilo.
Danas to mogu učiniti samo oni s visokim honorarima, a ti pjevaju i zabavljaju na nekim drugim mjestima. Kažite, kako su izgledali ti dani brojenja novca.
- Lijepo (osmijeh). Mogli ste računati na to da ćete nešto odraditi u svom domu, nabaviti novo, popraviti, obnoviti. Nisu nam samo džepovi bili puni novaca, već i torbe. Supruga Dragica i ja uvijek smo unaprijed planirali što ćemo s novcem sa sviranja.
Radite inače kao keramičar?
- Da, posla ima, ali ljudi su postali vrlo zahtjevni. Nekako imam dojam da smo svi u grču i da od drugih stalno tražimo još više i više.
Muzikalnost u krvi
Na neki ste način sami obiježili punih 35 godina sviranja objavom CD albuma. Autor ste pjesama, glazbe također.
- Moram prije svega reći da sam album snimio na nagovor obitelji. I danas mi je drago zbog toga. Točno je da sam sam napisao i uglazbio pjesme, no imao sam i suradnike. Pomogao mi je Stjepan Makovec, a u nekim je pjesmama kćerka Dejana prateći vokal. Snimao je Zlatko Bacinger.
Izdati vlastiti CD nije mali financijski zahvat. Jeste li imali pomoć okoline?
- Jesam i hvala svima na susretljivosti. Pomogli su mi Marta i Roman Šoštarić, kavana Orient, Marijan Katalenić, Matej Ščavničar koji me također poticao na snimanje i objavu pjesama, zatim vinarska obitelj Tomšić, mjenjačnica Korina, Anica i Zlatko Nemec. I Općina Štrigova uključila se u ovaj mali projekt.
Na albumu je i pjesma koju ste pjevali na snimanju zabavne emisije Lijepom našom u Štrigovi.
- Pjesma se zove Bože, čuvaj ovaj naš kraj. Ponosan sam na tu pjesmu i rado je izvodim.
Imate li još nekih planova u glazbi?
- Pripremam se sa ženskom vokalnom skupinom Stridonne izvesti skladbu koju bih volio pjevati na idućem festivalu Med Murom i Dravom u Prelogu.
Vaše kćeri Dejana i Danijela pjevaju u Stridonnama.
- Mislim da je ta pjevačka skupina osvježila kulturnu i društvenu scenu Štrigove. Smatram da Nora Nemec, koja ih vodi, a profesionalka je u glazbi, dobro radi svoj posao. Kad tome pridružim činjenicu da Nora radi i s djecom i mladima te drugim pjevačkim skupinama i zborovima, tad sam siguran da ćemo ovdje vidjeti lijepe glazbene rezultate. Nadam se da će štrigovački glasovi doprijeti do svih Međimuraca i izaći van Županije. Doduše, sa Stridonnama se to sve više događa, osobito nakon nastupa na Lijepom našom. Svima držim palčeve.
I unuk je muzikalan, koliko čujem.
- Danijelin sin, unuk Carlo ide u peti razred Osnovne škole Štrigova i na drugoj je godini gitare. Pjeva i u malom crkvenom zboru. Naravno da obitelj utječe na neke životne odabire, ali oni se događaju i spontano, a mi ga puštamo.
I Vi pjevate u zboru.
- Pjevam u zboru KUD-a Sveti Jeronim. To je opuštanje u pravom smislu riječi.
Lijepi dani
Kako izgleda Vaš dan?
- Lijepo (osmijeh). Radim tijekom dana, odem u vinograd, vikendom zasviram, uvijek nešto prčkam doma, pišem pjesme i komponiram...
Jeste li od onih koji grožđe iz svog vinograda prodaju ili pravite vlastito vino?
- Imamo 1.700 trsova i ne pravimo svoje vino jer je to naprosto prevelika obveza. Prodajemo grožđe i, usprkos tome što smo vinarski kraj, a takvih ima još u Hrvatskoj, ponekad teško plasiramo grožđe. Kriza se osjeća doslovno svugdje. Ali zato se mi doma ne damo i svaki dan učinimo lijepim i duhovitim.
Recite za kraj, ima li neka simpatična zgoda iz vremena kad ste svirali. Mislim, kad ste svirali više nego danas, po onim svadbama koje spominjete.
- Ima dogodovština uvijek i koliko hoćete. Jednom sam svirao dva dana bez prekida. Kad sam autom ušao u dvorište, od umora samo istog momenta zaspao. Glava mi se po gravitaciji spustila na volan i to je bilo to. Mama Marija je sve to vidjela i odmah pošla po moju Dragicu. Rekla joj je da ode po mene jer brojim novac u autu. Međutim, ja ni za to nisam imao snage - zaključuje Drago Brežnjak čiji se CD može pribaviti na mnogim mjestima u Štrigovi - od turističkog ureda do ugostiteljskih lokala.
Aleksandra Ličanin