GORAN PERČIĆ: Garda je moja svakodnevica

Svake se godine u udruzi građana Zrinska garda Čakovec bira najgardist, osoba koja je svojim angažmanom bila uzor drugim članovima i gardistima. Pripadnici Garde između sebe su, u dva izborna kruga, kao najgardista izabrali Gorana Perčića, 28-godišnjaka iz Vrhovljana. Za list Međimurje on potvrđuje kako je ovo priznanje i pohvala i obveza.
- Drago mi je što su moji prijatelji u Zrinskoj gardi bili jedinstvenog stava oko mog izbora za najgardista, no, to je i obveza da zadržim postojanost u radu i ponašanju - kaže Goran Perčić koji radi kao zastupnik u jednoj osiguravateljskoj kući.
Vi ste i dozapovjednik Zrinske garde.
- Da, sad je četvrta godina kako sam dozapovjednik. Imamo treninge svakog utorka, a prije nastupa i pojačano, i moram reći da me sve što se događa u Gardi jako veseli. Godišnje imamo puno nastupa, kao Zrinska garda 80, a osobno ih odradimo po dvadesetak, ovisno o tome koliko tko ima vremena. Naš nastup je držanje straže, koreografije, mimohodi.
Gdje vježbate?
- Vježbamo u dvorani Prve osnovne škole u Čakovcu. Na treninzima zapovjednik i dozapovjednici dogovorno rade koreografije, ali dobra ideja uvijek se uzme u obzir. Svaki prijedlog odradimo, a onda kristaliziramo ono najbolje što izgleda atraktivno i upečatljivo publici.
Koji su Vaši razlozi ulaska u Gardu?
- Vidio sam nekoliko nastupa Zrinske garde, pa me to zaintrigiralo. Moraš biti visok 170 cm, pa naviše, punoljetan, do 35 godina starosti, iako ima i starijih kolega, moraš biti nekažnjavan, pošten. Po meni je najvažnije da budeš moralno uravnotežen.
Poznato je da su odore koje nosite teške. O koliko kilograma govorimo?
- Odora ima između 12 i 15 kilograma. To ovisi o veličini koju netko nosi. Ako je netko viši, onda mu je i odora teža. Osjeti se taj teret na tijelu. Pored toga smo i čvrsto utegnuti u odoru, pa se ponekad nije baš lako sagnuti.
Vaš je primjer slijedio i brat koji je ušao u udrugu.
- Brat Matija ušao je u Zrinsku gardu unatrag godinu i pol dana. Planiramo doći na njegovo vjenčanje jer Garda svakom svom gardistu to čini u znak poštovanja i kao poklon.
S Gardom od - do
Kako u odori izdržavate ljetne vrućine?
- Nije jednostavno. Kad držimo straže, onda dogovorimo smjene, ovisno o prilici i vremenu. Kad sam došao u Gardu, bilo je situacija da stojimo ili držimo stražu po dva sata bez zamjene. U prostorima u kojima je po 20, 30 tisuća ljudi ne možete se ni zamijeniti baš tako jednostavno, ali na vrelinu u odori naviknete se. Vrućina je sama po sebi manji problem od nedostatka zraka. Ako smo u zatvorenim prostorima u kojima nema zraka, onda zna biti i kritično.
Vidite li se u Gardi i u višem rangu?
- Ne vidim sebe kao zapovjednika, a to i nije toliko važno jer zapovijedanje ponekad odrađujem i kao dozapovjednik. Davor Bratković je prvi dozapovjednik, a ja drugi. Davor je vrlo sposoban. Uživancija mi je biti u Gardi iako mi dužnosti u udruzi polako prerastaju u obvezu. Stalo mi je i smatram da je ona dio moje svakodnevice, zato se toliko i trudim.
Relativno često putujete.
- Obišli smo cijelu Hrvatsku, a još ljepše je što smo vidjeli i cijelu Europu. To pridonosi i tome da svoju zemlju više voliš. Kad je vidiš i bolje upoznaš, kad vidiš druge zemlje, onda doista svoju domovinu voliš još više.
Angažirani ste na puno više adresa od Zrinske garde. Zanima vas turizam, tenis...
- Predsjednik sam Tenis-kog kluba Sv. Martin na Muri i član u udruzi Svetomartinski krampus. Tu sam ideju osmislio s prijateljem Nevenom Zadravcem koji je predsjednik udruge. Spontano smo došli do ideje da oko krampusa okupimo istomišljenike, da sami izrađujemo maske i nakon nekoliko sati razgovora osmislili smo kako ćemo ideju razvijati. Danas već imamo svoje prostorije u Gornjem Koncovčaku i sami izrađujemo maske. Koristimo vatrogasni dom u selu koji je bio zapušten, a mi smo ga lijepo skockali. U njemu se sastajemo i radi drugih stvari, svega što se nametne kao tema rada, a priredimo si i poneku feštu.
Radite i u Turističkoj zajednici?
- U TZ-u sam član Nadzornog odbora. Uz sve te sastanke i događanja, svačega se sjetimo i organiziramo. U svemu gdje sam član doista nastojim biti i aktivan, a ne samo formalno biti na nekom spisku. Dani su ponekad prekratki, ali ne žalim se. Kad je čovjek mlad, sve stigne.
Imate obitelj...
- Sretno sam oženjen suprugom Dijanom, imamo dvoipolgodišnjeg sina Karla koji je veliko veselje i nama i cijeloj obitelji. Supruga mi je podrška i to mi je važno. Da nije tako, sigurno ne bih ni s toliko žara sve to radio.
Aleksandra Ličanin