I Međimurci na brodu Costa Concordia

Svijetom danima bljeskaju zastrašujuće snimke i vijesti o havariji luksuznog broda Costa Concordia koji se oko 21.30 sati u petak, 13. siječnja nasukao nadomak talijanskog otoka Giglio. Na kruzeru je bilo oko 4.200 osoba, među kojima i 127 hrvatskih državljana. Havariju neozlijeđeni prolaze i članovi triju obitelji iz Međimurja. O satima borbe za goli život za Međimurje svjedoče Tanja i Marijan Martinjaš, Čakovčani koji su se s troje djece - Janom (21), Leom Marijom (17) i Franom (13), čeličili u jednom od najtežih iskustava u životu.
- Bila je to posljednja večer našeg sedmodnevnog putovanja i sutradan, 14. siječnja trebali smo se iskrcati u Savoni te krenuti kući. U trenutku udara broda o hrid nalazili smo se u kabini, na 10. katu kruzera te pakirali prtljagu. Nismo osjetili udar, ali jesmo naginjanje broda. No, to nije bilo toliko intenzivno da bi nas uplašilo. Uskoro je nestalo struje, a putem razglasa su javili da je posrijedi kvar generatora te da će biti otklonjen za 20-ak minuta. Nismo slutili o čemu se radi. Prema uputama preko razglasa, ostajemo u kabini te pogledavamo u hodnik, preko balkona, ali ne vidimo ništa što bi upućivalo na razmjere nesreće. U trenutku nasukavanja spremali smo se za počinak, umorni od doživljaja i brojnih razgleda. Tijekom narednih 45 minuta, i dalje nam razglasom javljaju da ostanemo u kabinama i da je “sve pod kontrolom”. No, uskoro primjećujemo sve veće komešanje u hodnicima te vidimo pomoćno osoblje s pojasevima za spašavanje kako bježe prema izlazima. Tad smo odlučili: krenuli smo prema 4. razini broda, što je od naše pozicije na 10. katu bilo vrlo udaljeno, s obzirom da liftovi nisu radili. Nismo ponijeli ništa od stvari, osim mobitela, fotoaparata i toplih jakni, što nas je kasnije spasilo od promrzlina. Nakon 30 minuta, u sveopćoj konfuziji potpuno dezorijentiranih ljudi, stižemo do čamca za spašavanje. No, brod je tada već bio toliko nagnut da smo, uz pomoć osoblja, mahom kuhara i konobara, tek nakon teške borbe uspjeli otklizati čamac sa stotinu ljudi do vode - priča Marijan Martinjaš.
- Trenuci u čamcu bili su iznimno opasni. Čamac prije nas prevrnuo se u zraku i ljudi su iz njega popadali po nižim razinama broda. Da se naš čamac prevrnuo, pali bismo s 20-ak metara na palube. Cijelo vrijeme dok smo se probijali do čamca, grčevito smo se držali jedni za druge jer smo bili svjesni da je razdvajanje najopasnije. Da sam tog trenutka u gužvi izgubila djecu, mislim da ne bih ostala zdrave pameti. Zapravo je pomisao da se njima nešto dogodi najgori osjećaj koji smo Marijan i ja prolazili u tim trenucima. Međutim, u masi ljudi u kojoj smo se mi našli doživjeli smo povezanost. Zauvijek će me pratiti slike ljudi s kojima smo se grlili i međusobno hrabrili... Iako smo bili s raznih strana svijeta, tog smo trenutka svi govorili istim jezikom - dodaje Tanja.

SMRT U RIMU

Ovo je putovanje za obitelj Martinjaš bilo osobito jer su bili na okupu, preplavljeni dobrim raspoloženjem. No, noći su donosile - more.
- Nitko od nas nije sklon vjerovanju u loše predznake, kao što je simbol petka 13. ili nečeg drugog, no, činjenica je da smo Jan, Marijan i ja imali neobjašnjive noćne more. Dogodilo se još nešto: tog 13. siječnja dan smo započeli kavom u Rimu. Dok smo uživali u kafiću, kod stola do našeg odjednom se srušila žena - i umrla! Ja sam skočila i prinijela joj čašu vode sa šećerom, a nekoliko sekundi poslije izdahnula je na rukama preneražene konobarice. Tako nam je počeo taj trinaesti, no, s obzirom na ishod, smatram ga sretnim jer smo u noći havarije imali puno nebeskih zaštitnika. Nizale su se sreće u nesreći koje su nas neozlijeđene dovele do obale. Sad me preplavljuju i osjećaji ljutnje i bijesa na odgovorne osobe na brodu. Oni su svjesno skrenuli kruzer izvan kursa, prema obali, a na duši su imali 4.200 ljudi! Pomagali su nam kuhari i konobari, a časnike uopće nismo vidjeli. Da smo ih poslušali i ostali u kabini, kako su nas upućivali putem razglasa, pitanje je bismo li bili živi jer je upravo ta strana broda, na kojoj se nalazila naša kabina, potonula. Mi smo bili u prvoj skupini koja se dokopala sigurnosti obale, negdje oko ponoći - svjedoči T. Martinjaš.

DALEKA OBALA

Tanja s ponosom govori kako je jedan od junaka Concordije u noći havarije bio upravo njezin najmlađi sin Fran.
- Iako mu je samo trinaest godina, Fran nije pokazivao nikakve znakove panike, kao ni Lea ni Jan. Međutim, Fran je pronalazio i snage tješiti ostale putnike oko nas, a onda im je za ohrabrenje zapjevao. Pjevao je i pjesmu Daleka obala! - dodaje Tanja.
Obala Concordiji nije bila daleka, tek stotinjak metara, ali putnicima nikad dalja. Tek ujutro su shvatili iz čega su izvukli živu glavu.

ZADNJA DIONICA 850 KILOMETARA!

- U selu u kojem smo se našli nakon iskrcaja iz čamca za spašavanje vladala je jednaka konfuzija kao i na brodu. Ljudi su bili promrzli, nije bilo toaleta... ničega. Talijani su s prozora bacali plahte i dekice, a prva kola hitne pomoći počela su dolaziti tek nakon sat, dva. Jedino su vojska i obalna straža bile organizirane i još tijekom noći počele su evakuaciju ljudi s broda. No, na obali se nije znalo tko pije tko plaća. Oko 3 sata smo se ukrcali u autobus i tu smo sjedili do 5, ili 6 sati ujutro, dok nas nisu prebacili na trajekt. Oko 8 sati stižemo u nekakvu sportsku dvoranu u San Stefanu te čekamo autobuse za Savonu. No, nas je u Savoni čekao novi izazov. Tamo smo parkirali naš automobil i morao sam voziti još 850 kilometara do Čakovca, nakon 40 neprospavanih sati! Tijekom vožnje Italijom nazvali su nas iz našeg veleposlanstva i pitali jesmo li dobro. Na graničnim prijelazima nismo imali problema jer je taj dio bio organiziran. Očekivali su se ljudi s Concordije koji nisu imali dokumenata - ispričao nam je Marijan Martinjaš, dodavši da ih je havarija Concordije još više povezala kao obitelj. Prošli su iskušenje zbog kojeg će ljepotu života vidjeti još jasnije.
Željka Drljić