IVAN HORVAT, SOKOLAR IZ DONJEG KRALJEVCA

Krajem prošle godine, dok se u Hrvatskoj uživalo (koliko se moglo) u blagdanskoj atmosferi, Ivan Horvat iz Donjeg Kraljevca otišao je u daleki Abu Dhabi, među Beduine, da bi u susretu sa stotinama sebi sličnih sa svih strana svijeta, odjeven u zavičajnu međimursku nošnju, razvio hrvatsku zastavu kao jedini predstavnik svoje domovine na najvećem svjetskom sokolarskom kongresu i pokazao svijetu da i u Hrvatskoj ima sokolara koje čak i sinovi pustinje cijene i uvažavaju kao sebi ravne.
Ivan je član Hrvatskog sokolarskog kluba koji ima sjedište u Karlovcu jer u Međimurju ima tek desetak sokolara.
Zanimljivo: o odlasku u Abu Dhabi, glavni grad Ujedinjenih Arapskih Emirata i sjedište istoimenog emirata, što zasigurno podrazumijeva i velik trošak i organizaciju vremena da se može izostati s posla (Ivan radi u Austriji) – ne priča puno. Za naše prilike ni hotel najvišeg mogućeg luksuza u kojem je bio smješten, ni raskoš otoka u Perzijskom zaljevu na kojem Abu Dhabi leži ni bilo što drugo nisu ga impresionirali. U svojoj priči skače odmah – u pustinju.

LJUBAV POD PLAVIM NEBOM

Tamo gdje najbolji sokolari iz cijelog svijeta pod uvijek vedrim plavim nebom pokazuju svoje vještine s pticama grabljivicama (orlovima, sokolima i pticama koje mi ni ne poznajemo). Onima koje su (nekima je bilo dopušteno) donijeli od kuće ili s onima koje su im sinovi pustinje, Beduini, što se za radnog vremena voze u najskupljim automobilima, a u slobodnom vremenu uživaju u pustinji, konjima, dromedarima i sokolovima, blagonaklono prepustili u ruke.

SOKOLAR ODMALENA

Ivana – to je svakom odmah jasno – zanimaju samo sokolovi, sokolarstvo, što on i sam naglašava:
- Sokolarstvo je i strast i ljubav i hobi i uživanje u surovoj ljepoti prirode, ali – nije za svakoga. S pticama treba znati, pa je uz mene i moja supruga Marina zavoljela moje ptice, moja kćerka Ivana (9) vješta je s našim sokolovima i s jastrebovima kao i ja, a i sin Nikola koji ima samo četiri godine igra se s njima. Ne biste vjerovali kako se te ptice s djetetom znaju maziti, umiljavati...
Da bi se bilo skokolar, danas se mora ispunjavati zakonske uvjete i pravilnike koje donosi resorno ministarstvo, tako da sam ja – da bih bio sokolar, morao položiti i lovački ispit i steći posebnu sokolarsku licencu.
Nekad je to bilo drugačije. Kao dječarac, svoju sam prvu pticu grabljivicu othranio sam.
Pred tridesetak godina pala je iz gnijezda nedorasla vjetruša, tu nedaleko naše kuće, mi to doma zovemo strebec (kelefić se još čuje po Međimurju, op.n.) i ja sam je othranio. Dolazila je na moj poziv na ruku, letjela slobodno oko kuće. Brat Josip i ja naučili smo je da se zadržava na našem orahu.
Onda je našeg strepca uzeo jedan susjed koji je vikendima dolazio iz Zagreba, sakrio na tavan, ali strebec mu je pobjegao. Uzeo ga je potom neki čovjek iz Goričana. Ja sam sve to saznao i išao sam po moju vjetrušu, pa sam morao dokazati da je moja, a to nije bilo teško. Na moju fućku ptica je išla samo k meni...

IZ PRIRODE NE UZIMAMO

- Sad imam ptice iz vlastitog uzgoja (samo se uzgojene ptice mogu koristiti za sokolarstvo, ne smije ih se uzimati iz prirode), ženku jastreba kokošara i mladog mužjaka te sive sokole kojih sam prvi par nabavio davno u Austriji... Tamo još ‘92. ili ‘93. godine...
Nije problem pripitomiti te ptice... Prvo je socijalizacija, pa navikavanje na pse, ljude, kretanje u grupi... Da bi se oni u lovu koncentrirali na lovinu, a ne na ljude ili pse, aute...
Ja ne lovim puškom. Samo sokolarim. Sokolarski je lov, naročito kako to rade Arapi, s konja, poseban. Mi tu nemamo konje, ali idemo u lov sa psima i sokolovima. Psi markiraju ili dižu divljač, ptice love. Ja nisam lovac, ja sam samo promatrač kad ptica lovi. Ne događa se ništa u tom lovu što se inače u prirodi ne bi događalo... I u tome je ljepota sokolarenja. Mi sokolari imamo privlegiju špijunirati kako izgleda i ona surova strana prirode, borba za opstanak, za hranu, preživljavanje... Znate da je od deset letova grabljivice jedva jedan lov uspješan?
Za neke je – u svijetu, ne kod nas – sokolarstvo pravi biznis. Kod Arapa za dobru pticu nitko ne žali nabrojiti 100.000 eura! Kod nas? Tisuću eura do najviše četiri tisuće eura mogu dobiti uzgajivači kojih je tek nekoliko u Hrvatskoj, a uzgajaju sive sokole, jastrebove kokošare, kopce ptičare, surog orla, lovačke sokole (đir ga zovu širom svijeta), stepske sokole, pa i hibride... Primjerice, hibrid sivog sokola i đira posebno je uzgojen da bi imao brizinu sokola (sokolu je izmjerena brzina od 384 km/h u obrušavanju) i snagu đira. A s grabljivicima se lovi sve, čak i vukove!
No, kod nas, zapravo u krugu u kojem se ja sokolareći krećem – Slovenija, Austrija, Češka, Slovačka, Mađarska, Italija – lovi se sitna divljač, zec, fazan...
Evo, upravo sam se s mojim Đeronimom vratio s peharom iz jednog natjecateljskog lova. Bio je najbolji, najžešći, najuspješniji... Bolji i od većih grabljivica koje su imali drugi sokolari.

PRIRODI SE MOŽE I DATI

- Samo znate, ponekad se u žaru lova ptica izgubi. Inače su lovne grabljivice opremeljene telemetrijskim uređajem, pa pticu koja sjedi na lovini lako lociramo u lovu. No, dogodi se da ptica u međuvremenu sleti na dalekovod, na primjer, telemetrija otkaže, a ako je otišla izvan vidokruga, iza šume, nemoguće ju je dozvati... Budući da naše grabljivice imaju zvončiće i izbliza vidljive telemetrijske uređaje na nogama – često se dogodi i da ljudi jave da su vidjeli takvu i takvu pticu, gdje se zadržava i sve to skupa sretno završi.
Ako se ptica trajno izgubi, ništa se posebno s njom ne dogodi u prirodi. Ona vrlo brzo podivlja, a budući da je sposobna za lov, preživljavanje nije problem. Ipak, u prirodi grabljivice žive osjetno kraće nego kod nas sokolara. U prirodi se dogodi da grabljivica ne uspije na vrijeme uloviti plijen, pa onemoća toliko da više ni ne može loviti i, na posljetku, ugine. Teško je reći koliko prosječno žive u prirodi, ali rijetko se nađe stara ptica. Kod sokolara orlovi dožive i preko trideset godina, jastrebovi preko dvadeset... Ne ugrožava ih nedostatak lovine, hrane...

I PTICE SU OBITELJ

- Izvan lova svoje sokole i jastrebove hranim jednodnevnim pilićima, škartom iz inkubatorskih stanica... Nije njihovo održavanje nikakav problem, a vidite da tu u dnevnom boravku uživaju s nama, prate svaki naš pokret...
Znate, ponekad uzmem svoje ptice sa sobom u Austriju. Ne samo ako je lov, nego onako... Za društvo. Imam sve dozvole, moje ptice mogu preko svih granica u srednjoj Europi... Pa kad već radim u Austriji, a obitelj je doma, onda je – kad uzmem sa sobom ptice – i dio moje obitelji sa mnom.
Marijan Belčić