Ivan Škvorc-Ivač: Lice rođeno za osmijeh

PREDSTAVLJAMO DO BITNIKA ŽUPANIJSKE NAGRADE ZRINSKI GLAZBENIKA IVANA ŠKVORCA - IVAČA IZ ČAKOVCA

Poklonjeno vrijeme i radost što se zrcali u suzi potekloj iz srca najveći je dar čovjeka čovjeku. Takvih je darova u svom životu Ivan Škvorc - Ivač iz Čakovca podijelio nebrojeno puta i zato će mnogim čistim dušama biti drago kad Nagradu Zrinski Međimurske županije vide u pravim rukama - u rukama 70-godišnjeg glazbenika Ivača, čovjeka koji gotovo 53 godine ljudima donosi sreću. Početkom svoje glazbene karijere smatra nastup u Trakošćanu 1959. godine, mada je i prije toga pjevao te samostalno svladao bas gitaru.
Surađivao je sa svim međimurskim glazbenicima čija imena odjekuju kvalitetom: od legendarnog sastava Eufoni, preko sastava Zrinski do današnjeg Starog vina. Nezaboravne nastupe s Eufonima ostvario je u Međimurskoj hiži kamo su, u doba Jugoslavije, Slovenci dovodili goste iz svojih hotela da čuju i vide - neviđeno: Ivača i (ostale) Eufone!
- Pazili smo na svaki detalj, a glazba koju smo izvodili bila je kruna. Uvijek sam govorio da se muzika i gleda, a ne samo sluša te smo puno novca trošili na odijela od skupocjenih materijala. Dobro odjeven i dobro odgojen muzičar je pola muzike! - priča Ivač.
Nije povjerovao u bajku
Ivan Škvorc rođen je u Gornjem Hrašćanu 30. travnja 1941. godine, s pjesmom u srcu koja je samo čekala vrijeme da se iz njegova grla prospe po ljudskim dušama. Radni vijek proveo je kao instruktor vožnje te kao voditelj servisnih radionica negdašnjeg čakovečkog Auto-moto društva:
- Izučio sam automehaničarski zanat, međutim, to nisam volio raditi te na vlastitom automobilu nikada sam nisam zamijenio ulje. U jednom trenutku u životu glazbu sam privremeno zapostavio te se u Zagrebu doškolovao za instruktora vožnje. U tom sam poslu uživao kao i u muzici jer sam bio u direktnom kontaktu s ljudima.
Nakon nekog vremena sam promaknut, međutim, to me rastužilo jer mi je odnijelo upravo te kontakte. Nadoknadio sam ih tako što sam ljudima pjevao - kaže Ivan Škvorc koji među ljudima slovi kao simbol dostojanstva i skromnosti. Od 1964. godine, kada se Ivač vjenčao sa suprugom Nadom (66), obitelj postaje brižno čuvana utvrda njegovog života. Godine 1972. Nadi i Ivanu rodila se kćerka (jedinica) Sandra koja danas sa suprugom Žarkom Nedeljkom te devetnaestogodišnjom kćerkom Ateom i dalje predstavlja os oko koje se vrti svijet našeg sugovornika. A drugi, vanjski, svijet mu je, nekad, bio na dlanu... tako su mu obećavali i proricali:
- Kad sam bio mlad, govorili su mi: “Dobro pjevaš. Imaš odličan glas! Trebao bi se tome profesionalno posvetiti.” No, ja sam imao cilj - a cilj mi je bio postati upravo ono što danas jesam. Čovjek sam kojemu je jedino obitelj ispred glazbe. Muzika mi nije oduzela ništa, a puno mi je dala. Da sam otišao u profesionalce, morao bih se odreći obitelji, mira koji danas imam i tko zna čega još. Osim toga, pitanje je koliko je moj glas zaista dobar? Pitanje je koliko bi taj uspjeh uistinu bio velik? Život nije bajka. I danas, kad mi je 70 godina, ne opraštam se od muzike. Dok god budem mogao davati sve od sebe na pozornici i dokle god bude onih koji me žele čuti, pjevat ću im. Zamjerali su mi neki ili me propitkivali zašto se odazivam ovim ili onim političkim strankama. Uvijek odgovaram isto: ne pjevam strankama, nego ljudima. I zato se svima odazivam - dodaje naš sugovornik koji je i iz najtežih životnih trenutaka crpio najbolje - ljudsku dobrotu. O Nagradi Zrinski progovara samozatajno:
- Nagrada me iznenadila i za mene je nešto posebno jer je prva i jedina koju sam dobio za glazbu.
Memorija srca
Naš sugovornik tekstove i melodije ne pamti umom, nego srcem. To jedino može objasniti činjenice da ne zaboravlja tisuće skladbi koje izvodi, a da istovremeno nema premca među izvođačima na ovim prostorima, da skladbu u cijelosti zapamti nakon što je čuje 2 puta i, uz sve to - ne poznaje note. Ivač je još uvijek nenadmašan u kontaktu sa slušateljem. U trenutku kad se pogledom poveže s osobama pred kojima nastupa, njegova izvedba prestaje biti samo glazba. Postaje fina mreža tkana od linija srca:
- Ne pjevam da mi prođe vrijeme. Na pozornicu ne mogu drugačije, nego sa svim raspoloživim emocijama. Poslije nastupa uvijek analiziram i propitujem sam sebe jesam li dao maksimum? Uvijek me vodi želja da sreću koju osjećam pjevajući prenesem ljudima jer samo na taj način toj sreći nema kraja.
Kamena lica i mrtve note
Što činite kad se pred Vama u publici nađe “kameno” lice koje ne reagira na emocionalni podražaj glazbom?
- Nikad ne odustajem od “kamenih lica”. Nastojim naći put do njihovih srca. I, u većini slučajeva, uspijevam. No, tome je zaslužno i iskustvo koje danas imam i koje mi pomaže da u trenu osjetim dušu čovjeka pred kojim pjevam. Za glazbu treba duša. Ako nje nema, ne pomaže ni glazbeno obrazovanje. Note ostaju mrtve.
Kad pjesma poteče, obično poteče i vino. Kako se nosite sa situacijama kojima caruje previše alkohola?
- Bilo je i neugodnih situacija u gotovo 53 godine iskustva.
No, nikada nisam doživio incident. Jednostavno nisam konfliktna osoba. Više sam melankolik. Do sada sam uvijek uspijevao svaku neugodnu situaciju smiriti i okrenuti prema slozi i miru.
Uz priče o životima glazbenika vežu se i negativne konotacije: ovisnosti, raspad obitelji itd. Kako ste Vi odoljeli iskušenjima?
- Život je škola iz koje se može uzeti puno znanja ako čovjek želi učiti. Nisam svetac, ali mi je već od rane mladosti polazilo za rukom održati kontrolu nad samim sobom.
A u muzičarskom okruženju i načinu života to je važno jer ima puno iskušenja. Bio sam jedan od rijetkih koji je nakon gotovo cjelonoćnih gaža ujutro odlazio na posao. Vino, žene i pjesma su divne stvari, ali samo dok čovjek može kontrolirati sam sebe.
Na žalost, danas imam prilike vidjeti neke od mojih kolega koji su podlegli raznim porocima, razorili obitelji i, polako, usamljeni nestaju... Bolno je to vidjeti.
Mudra tatina curica
Ivaču ne treba poznavanje stranih jezika jer poznaje univerzalni jezik - glazbu. Uvjerio se u to i sam kad je po Međimurju i po inozemstvu strancima izvodio međimursku pjesmu koju u srcu nosi iznad svih:
- Forsirao sam međimursku pjesmu i u vrijeme kad nije bila na cijeni kao danas jer sam to oduvijek smatrao svojom dužnošću.
Zato iznimno cijenim sve naše izvođače koji je promoviraju - kaže Ivač dodajući kako ga je sreća pratila i u podršci koju je primao od supruge Nade te kćerke Sandre koja je lukavo iskoristila očev hobi. Jutrima kad bi se Ivač vraćao s pajdašim s gaže Sandra bi im na pijaninu odsvirala ruske ciganske skladbe i uvijek dobila koju novčanicu.
Pjesma Ivana Škvorca - Ivača je svjetlost - obasjava, ali i grije.

Željka Drljić

Gabi se svlači
Dok listamo albume sa starim fotografijama, Ivač niže anegdote:
- Moj prvi susret s Gabi Novak nije završio slavno. Trebao sam nastupiti u nekadašnjem čakovečkom kinu Dom, međutim, dan ranije sam slomio ruku igrajući nogomet. Bolovi su me svladali te sam zamolio kolegu da me zamijeni na pozornici. No, morao sam mu dati svoje odijelo, a veličina njegove odjeće nije mi odgovarala te sam u gaćama, u pokrajnjoj prostoriji, čekao da moji završe nastup. U jednom trenutku u prostoriju ulazi Gabi Novak i počinje se svlačiti. Htio sam se nakašljati da je upozorim na moje prisustvo, ali bilo je prekasno. Žena se već do pola svukla. Tad me ugledala i zabezeknula se: Što vi ovdje radite! - viknula je, a ja sam tiho odgovorio: Ja sam izvođač.