IVAN VADLJA IZ IVANOVCA, MAJSTOR ZA OBNOVU PILOVA

Ako vam se ošteti neki uređaj u kući ili domaćinstvu, potražit ćete majstora servisera da ga pokuša popraviti, a neki put ćete naprosto kupiti novo – današnji život tako je organiziran da se staro brzo zamjenjuje novim. Ali što ako se ošteti pil? One koji imaju značajniju kulturnu i estetsku vrijednost obnovit će ovlašteni restauratori, što će potrajati i podosta koštati. No, što s onima koji nemaju “službenu” estetsku vrijednost, pa je upitno bi li ikad došli na red za obnovu? Postoji majstor i za to - Ivan Vadlja iz Ivanovca upravo je pred nedavni blagdan svetog Antuna Padovanskog na polju u Putjanama obnovio i postavio dva pila, za župu na jugu Čakovca.
- Župnik, pater Antun Jesenović čuo je da se bavim i time i ponudio mi da obnovim dva pila, smještena u polju južno od Putjana. Čini se da isprva nije imao bezrezervno povjerenje u moju vještinu, ali je onime što sam učinio bio vrlo zadovoljan.
Glas koji je pater Jesenović čuo je da je Ivan uspješno obnovio pil svetog Ivana Nepomuka u Čehovcu. Bio je to njegov drugi restauratorski zahvat. Počeo je u rodnom Hodošanu.
- Oduvijek sam imao sklonost likovnom izražavanju, još iz učeničkih dana. Ljudi me po tome u Hodošanu znaju, pa su me se sjetili i pozvali me kad je je trebalo obnoviti pil svetog Trojstva. To sam očito napravio dobro, pa su me kasnije zvali i iz Čehovca, a onda se za to čulo i u župi na jugu Čakovca.
Ivan je zapravo čovjek mnogo vještina, stariji Međimurci bi rekli “jezermešter”. Strukom je metalac i u toj je branši sabrao dvadesetak godina staža, a danas kruh svagdašnji služi voćarstvom. No, nadaren je i slikar. Obiteljska kuća u Ulici Mihovila Pavleka Miškine mala je galerija njegovih djela, uglavnom u duhu hlebinske škole naivnog slikarstva. Po tome ga se ne poznaje. Nije član nekog od naših likovnih udruženja, pa ne koristi ni mogućnost da se “pokaže” na izložbama.
- Ozbiljno sam počeo slikati u osmom razredu osnovne škole, u rodnom Hodošanu. Moja tadašnja učiteljica likovnog odgoja Katarina Kolarić uočila je da imam sposobnosti i pomogla mi ohrabrujući me i savjetujući. No, u posljednje sam vrijeme stao sa slikarstvom. Koncentriran sam na voćarstvo od kojeg obitelj živi, a preostalo vrijeme posvetio sam obnovi pilova.
Odgovornost prema obitelji je na prvom mjestu. Supruga Vera je domaćica, u prijevremenoj invalidskoj mirovini, a tu su i djeca - Aleksandar i Filip već sami zarađuju, ali su Karmen i Ivana još učenice. Obnova pilova obiteljskoj ekonomiji ne dodaje puno, kaže Ivan, iako iziskuje trud, a i znanje. Kako obnoviti stotinjak i više godina star pil, napravljen u materijalu koji se danas više ne proizvodi? Ivan je razvio vlastitu recepturu za mješavinu kojom spaja originalne dijelove spomenika. Znanje je primijenio i u domaćinstvu. Ukrasne elemente u kući - kamin, ogradu terase i fontanu u dvorištu, sam je izradio. Ivan kaže:
- Nema u ovome neke zarade mada svaka kuna dobro dođe, Radim to više zbog toga kako bih pomogao da se spomenici obnove. Čini se da je velika većina pilova kod nas bila podignuta do kraja Prvog svjetskog rata. Onda je to prestalo kao običaj. Možda je poneki novi podignut posljednjih 20 godina. Podosta ih je tijekom tih desetljeća uništeno i prijeti im zaborav. Po tome je karakterističan pil koji se sada spremam obnoviti, za našu župu u Ivanovcu, na svoju inicijativu. To nije narudžba, već se ja to spremam ponuditi našem župniku. Jedna me mještanka upozorila na to da pored obližnjeg puta leže ostaci pila. Prema sjećanju nekih ljudi, čini se da je nastradao pred dvadesetak godina, vjerojatno u prometnoj nesreći, i ostao ležati u komadima u travi, zaboravljen. Neću to ni naplatiti – ako budem posao dobro obavio, neka se za stotinjak godina čita na njemu urezano da sam ga 2010. godine ja obnovio. To će mi biti zadovoljština.
(d.k.)
Snimio Dubravko Lesar