Ivan Vražić, mlinar iz Goričana

Umijeće mljevenja brašna od pšenice, kukuruza, raži ili ječma jedno je od onih koja u tehnificiranom načina života nestaju iz naše svakodnevice i prepušteno je industriji. Među malobrojnima koji ga još čuvaju je Ivan Vražić iz Goričana koji mlin ima na svom imanju u Dravskoj ulici, na samom kraju mjesta. Mlinarskim se poslom bavi dvadesetak godina, prije uz ograničenja radnog vremena, a sad je već četvrtu godinu u mirovini, pa svo vrijeme može posvetiti ovom poslu. Iz seljačke obitelji, Ivan je i sam počeo raditi kao poljoprivrednik, ali je odlučio osposobiti se za varioca i radio je u metalskoj industriji u Donjem Kraljevcu, današnjem Novom Feromontu.
- Onda sam neko vrijeme radio kao strojar za mjesnu zajednicu Goričan, na poslovima u kojima se rukuje mehanizacijom, u zimskoj službi, u košnji ili odvozu smeća - Goričan je bio među prvima koji je i tu djelatnost imao. Radni vijek završio sam u Dohomontu. U mirovinu sam otišao kad su počeli problemi sa zdravljem, kaže Ivan.
Mlinarstvo nije izravna obiteljska tradicija, ali ima korijene daleko starije od ovih posljednjih 20 godina. Ivan objašnjava:
- Naučio sam ga uz strica Ignaca Vražića koji je bio bačvar i njegovog sina Miju. Stric je u Podravini vidio vodenicu, a kako je po struci bio vješt s drvom, postavio je 1937. godine jednu na Muri i počeli su mljeti. Ja sam, provodeći vrijeme s njima, vidio kako ide i zavolio to. Posao me vodio drugamo, ali pred dvadesetak godina, s prijateljem sam bio u Draškovcu. Sjeli smo u gostionicu, na piće, a za jednim stolom čulo se da se za 1.200 maraka prodaje mlinski uređaj. Odmah sam ponudio 1.100, a ni on se nije cjenkao i tako je uređaj marke Lučić iz Samobora postao moj i ja sam se vratio ljubavi iz mladih dana.
Ivan sada sam čuva tradiciju, bratić Mijo je preminuo, stric Ignac je u poodmaklim godinama. Ali mlinarstvo je nekad bilo ozbiljan posao, izvor egzistencije za mlinara i njegovu obitelj. Na početku se na tome dalo solidno zaraditi, kaže Ivan, danas više ne. Više nego posao, mlinarstvo je sada neka vrsta etnografske baštine.
- Nekada se u sezoni samljelo šezdesetak metara kukruza, i između 25 i 35 metara raži. Nje treba staviti 15 posto u kukuruzno brašno, da bi ono bilo najbolji materijal za kruh jer ga čini lakšim. Danas kukuruza bude 8 metara, a raži 2. Ječma ima malo, a od njega su najbolji žganci, kaže Ivan. Inače, jedan metar je zapravo sto kilograma.
Kukuruza u Međimurju ne nedostaje, naravno, pa ni raži. Razlozi tome što u Ivanov mlin dođe samo malo povrh onoga što sam proizvede su u tome što se način života promijeno, uglavnom na bolje, odnosno lakše, ali se u ponečemu kvaliteta izgubila:
- Generacija baka i djedova koji bi si sami ispekli kruh i zato cijenili vještinu mlinara koji im je pripremio fino brašno već je uglavnom preselila na groblja, objašnjava Ivan, ne bez sjete u glasu. Izgledi i nisu dobri, procjenjuje Ivan – mladih koji dođu je malo, dođu i dovezu nešto, vjerojatno više radi svojih starih, nego zbog sebe. Ali Ivan ne odustaje. Dok bude imao snage, vještina mljevenja brašna u Goričanu neće izumrijeti.
D.Kovač
Snimio D. Lesar