Ivica Balog, vodoinstalater i najobrtnik Međimurja

Na nedavnoj svečanosti uz obljetnicu Obrtničke komore Međimurske županije njeno najveće priznanje - statuu “Obrtnik Međimurja” koja se dodjeljuje za životno djelo, primio je Ivica Balog, vodoinstalater iz Strahoninca. U obrtništvu više od četiri desetljeća, bio je angažiran u Obrtničkoj zadruzi “Napredak”, pa u OZ “Međimurka”, a sada u OZ “Čakovec”, kaže se u obrazloženju odluke o dodjeli. Vrlo je aktivan u humanitarnim akcijama, pomaže najrazličitijim udrugama, crkvi i školi, a aktivan je član i Lions kluba “Zrinski” Čakovec. Onaj glavni razlog priznanju, predanost obrtništvu i vodoinstalaterskoj struci, pokušavamo vam približiti razgovorom s dobitnikom. Počinjemo od malo neobičnog biografskog podatka – rođen je 1953. godine u Vrutoku, u Makedoniji.
- Otac Andrija u ono je vrijeme, u potrazi za poslom, iz Strahoninca krenuo u Ljubljanu, na naukovanje za vodovod, a onda u internat u Zagrebu, na učenje za bušačke poslove na hidrocentralama. Svršetkom naukovanja, otišao je na izgradnju HE Mavrovo, a za njim je otišla i majka Matilda. Tako sam se ja rodio na izvoru Vardara, u Općini Gostivar. Ivica je treća generacija u obitelji koja se bavi metalskom strukom.
- Djed Pavao, rodom iz Mačkovca, u Strahonincu je započeo kovački obrt. Jedno od najranijih sjećanja iz djetinjstva mi je da tjeram kovački mijeh. U Međimurje smo se vratili 1960. godine, iz Zvornika, a otac se zaposlio u gradskom servisu u Čakovcu i započeo gradnju gradske vodovodne mreže. No, 1972. godine otvorio je vodoinstalaterski obrt, valj-da se htio sam dokazati u radovima. Isprva nisam krenuo u ovu struku, u Školi učenika u privredi završio sam za održivača šivaćih strojeva, vjerujući da u kraju s tekstilnom industrijom to znači zajamčen posao. Ali su tako razmišljali i drugi. Bilo nas je u ovom zanimanju puno, tu nisam mogao naći posla – i tada je postojao problem neusklađenosti upisa s potrebama u industriji i obrtu. Tako sam počeo raditi kod oca koji je trebao ljude, a meni se s mojim obrazovanjem nije bilo teško “prešaltati”. Uz to sam pohađao i Strojarsku školu u Varaždinu i stekao zvanje strojarskog tehničara. Otac je 1985. godine otišao u mirovinu, a ja sam preuzeo posao. Cijeli radni vijek sam vodoinstalater, prvo kao radnik kod svog oca, a onda majstor.
Dok je obrt u trenutku u kojem ga je Ivica preuzeo imao dva radnika, danas - uz samog majstora, ima šest zaposlenih. Ivica Balog ističe da su to sve kvalificirani ljudi - dvojica su inženjeri, dvojica tehničari, jedan strojarstva, a jedan građevinarstva, a dvojica vodoinstalateri. Obrt je u jednom trenutku imao i 12 ljudi, ali je recesija učinila svoje. Neki od ljudi osjetili su da će tu biti manje posla, pa su se snašli u Njemačkoj. Ali ovo ne znači da posla nema, naprotiv. Ivica ističe da servisira stambene zgrade Stanorada, ali uz njega i velik broj javnih, poslovnih i privatnih objekata širom Hrvatske. Već, dakle, ima priznanje, i prije ovog formalnog, što mu ga je dala Obrtnička komora Međimurske županije – to je povjerenje širokog kruga klijenata, stečeno godinama rada i kvalitetom posla. O tome kako ga je osvojio, ili zaslužio, Ivica kaže:
- Bio sam strpljiv i uporan, nametnuo sam se time što sam uvijek bio spreman doći kad je trebalo.
Posao se i širi, u svojoj ponudi ima i noviju djelatnost - ugradnja solarnih sustava za pripremu tople vode i podršku grijanju. Nije li to iskorak iz vodoinstalaterske struke, barem onako kako je obično shvaćamo. Zašto se odlučio za to?
- Zbog osviještenosti o važnosti ekološki prihvatljivih, obnovljivih izvora energije. To je posao koji dijelom jest baš tradicionalno vodoinstalaterstvo, instaliranje uređaja za grijanje vode, samo što je izvor grijanja nov. To je prirodan nastavak ovog posla koji je donijelo vrijeme, a s njim treba ići ukorak. Sunce je stalni izvor energije i besplatan, a ovi sustavi omogućuju uskladištenje energije. Zasad to još nije široko prihvaćeno, na to se odlučuje premalo ljudi, možda stoga što je početna investicija relativno visoka s obzirom na okolnost krize, ali se ugradnja svakako isplati. Međimurci će tu zacijelo uhvatiti korak s vremenom, bit će i tu posla. Tko će ga naslijediti, pitamo – i Ivica će jednom u mirovinu. Vodoinstalaterstvo je ipak tradicionalno muški posao, a Ivica ima dvije kćeri. Kaže nam:
- Vjerojatno zet Josip, strukom inženjer građevinarstva. On ima danas potrebna informatička znanja, zna s računalom koje je podrška našoj tehnici. Danas kanalizaciju i vodovod održavamo strojno i videokamerom snimamo cijevi. I poslovanje treba voditi na računalu, ne više olovkom, a Josip sve to radi majstorski. Mislim da sam ga već zainteresirao za to da preuzme odgovornost.
Zapravo se ozbiljno može postaviti pitanje hoće li obrt nastaviti poslovanje, gledano dalje u budućnost. Tu Ivica nije bezuvjetno optimist. Usluge vodoinstalatera uvijek će biti potrebne, ali nije sigurno da će biti onih koji će ih moći pružiti dovoljno kvalitetno. Objašnjava nam:
- Već pet ili šest godina ne mogu dobiti učenike za naukovanje, a licencirana smo radionica. Ne upisuju se djeca u tu struku, ne pomažu ni ovi programi stipendiranja za deficitarna zanimanja. Mene je nekad držalo to što sam u poslu uvijek sretao nova lica išavši od kuće do kuće, upoznao u poslu cijelu Hrvatsku. Danas to kao da nikoga ne privlači.
Dražen Kovač
Snimio D.Lesar

Cijela obitelj mora biti obrt
Ivica je i u kraćem obraćanju sudionicima svečanosti Obrtničke komore Međimurske županije istaknuo zahvalnost svojoj obitelji. Supruga Višnja je učiteljica, kćerka Ivana matičarka, a Nina specijalizantica kliničke radiologije.
- Dobar obrt čini cijela obitelj. Biti vodoinstalater znači imati malo slobodnog vremena te su supruga i kćeri zbog toga za mene morale imati puno razumijevanja. To je sigurno bio jedan od odlučujućih razloga što sam ustrajao, pa ako sam uzoran obrtnik, onda je priznanje koje sam primio od kolega i priznanje njima.(d.k.)