IVICA HORVAT, župnik župe sv. Fabijana i Sebastijana Oštrice

U Oštricama, nedaleko Novog Marofa, susrećemo tamošnjeg župnika - Palinovčanina Ivicu Horvata (40) koji u ovoj župi služi od 1999. godine. Svećenik je postao 1997. godine, a nakon završetka bogoslovije, radio je u Brckovljanima, zatim kao vojni kapelan u Koprivnici te kao župnik u Miholjancu. Uz župničke dužnosti u Župi sv. Fabijana i Sebastijana u Oštricama, vlč. Ivica Horvat radi i kao policijski kapelan na varaždinskom području te u Međimurju. Potječe iz obitelji koja je (većinom s očeve strane) dala svećenike: samo neki od njih su Ivičin stric Mijo Horvat (svećenik u Varaždinu), svećenik je i bratić Mladen Sinković (u Čazmi), kao i njegov stric Ivan Sinković koji je bio župnik u Daruvaru i Macincu.
Svakodnevne obveze vlč. Horvata su brojne jer svećenika nedostaje:
- Puno molimo za duhovna zvanja. Sve je manje kandidata u sjemeništu i bogosloviji. Ključni razlog je obitelj. Nekad su ljudi imali po petero djece i roditelj je lako rekao - ti ćeš otići u sjemenište ako želiš - jer netko će ostati doma. Danas su sve rjeđe obitelji i s dvoje djece, a kamoli više.
Kada je sazrela želja da krenete u duhovni poziv?
- Želja je sazrijevala polagano, počevši od djetinjstva, kad sam bio ministrant i promatrao te upijao svijet oko sebe. Početkom osmog razreda znao sam kamo ću. Imao sam malo i problema u to doba jer sam otvoreno rekao da želim u sjemenište. To je bilo 1985., kad se o vjeronauku i vjeri nije govorilo. Ostajala je u sakristiji. Nekim učiteljicama u tadašnjoj hodošanskoj školi bilo je drago, no nisu me baš mogle glasno podržati. Drugi su negativno gledali na moju odluku, pa sam doživio i malo šikaniranja. Doduše, u ranom djetinjstvu mi je najvažnije bilo vatrogastvo. To je u Palinovcu važna tradicija. Bili smo jedan od rijetkih međimurskih DVD-a koji su u bivšoj državi osvojili republičko zlato na natjecanju. Trebali smo putovati na savezno natjecanje u Bar, ali nismo imali novaca. Imam puno medalja iz tog doba i svaka je uspomena za sebe. Kasnije, kao svećenik - vatrogasac dobivao sam plakete te naslov počasnog vatrogasnog časnika. Štimaju se Palinovčani z menom, a i ja s njima.
Tek mali broj kandidata iz sjemeništa stigne do svećeničkog zvanja. Koji su razlozi?
- Isus je to najbolje rekao: “Puno je zvanih, malo odabranih.” Selekcija je velika: više od 50 nas je bilo u sjemeništu, a iz mog razreda samo su trojica postali svećenici. Iz cijele generacije jedva 10. Odgoj traje deset godina, s time da se s 14, 15 godina odlazi od kuće. Nađe se “maminih i tatinih sinova” i to brzo propada. Nadalje, selekcijski je i vrlo zahtjevan program klasične gimnazije, ali i disciplina koju treba ispoštovati i u kojoj nema govora o bježanju u grad, alkoholu i sl. U moje vrijeme je i služenje vojnog roka bilo prijelomno razdoblje u kojem su mnogi odustajali. Ne treba zanemariti da je to doba zaljubljivanja, a mnogi nisu spremni na celibat. Svećeništvo jest odricanje.
Jeste li uspjeli postići željene ciljeve među svojim župljanima?
- Pokojni biskup Marko Culej poslao me u Oštrice rekavši mi da je to župa u kojoj ima puno ljudi duhovnog zvanja. Moj glavni zadatak bio je okupiti što veći broj djece koja će poželjeti ići u sjemenište. Trenutno imam više od 30 ministranata, a u sjemenište sam poslao 15-ak dječaka. Trudim se stvoriti ležernu atmosferu povjerenja s njima te se često družimo i izvan crkve, na izletima.
MA KAKVI ISPITI?!
Opterećujete li djecu s puno obaveza?
- Vjera se ne može naučiti. Vjera se mora živjeti. To mi je geslo i u radu s djecom. Ne mogu ih naučiti vjeri bez primjene. Meni je najvažnije da mi budu na misi. Ispit? Ma, kakav ispit! Kod mene svi prolaze, samo sam tužan kad mi neki ne dolaze u crkvu, no o tome razgovaram s roditeljima
S kojim ste ambicijama izašli s bogoslovije?
- Prije nego što sam postao svećenik, rektor me pitao što bih htio postati. Odgovorio sam - dobar seoski župnik. Nije bio zadovoljan mojim odgovorom, ali to je bila istina. Mislim da ne bih bio dobar knjiški radnik. Titule, čast? Mnogi to ne traže, ali svejedno dođe samo po sebi.
Nedavno ste ponovo bili u Lourdesu na duhovnom hodočašću. Produhovljuju li hodočašća ljude ili je riječ tek o turističkom pohodu?
- U Lourdesu se osjeća blizina Boga i ljudi lakše pronalaze sebe, susretnu se sa svojim problemima, ali na pozitivan način koji rasterećuje. Dožive susret s Bogom, a to zaključujem po ispovijedima. U tim ispovijedima osjeća se da su ljudi zreliji jer su doživjeli prijeloman trenutak, osjeća se da im je veliki kamen pao sa srca. I još jedan važan detalj: u Lourdesu se Hrvat osjeća ponosnim što je Hrvat, što u domovini u zadnje vrijeme baš i nije tako jer su ljudi opterećeni egzistencijalnim problemima. U grču su.
Jeste li doživjeli neugodna iskustva kao svećenik?
- Ljudi iznenađuju dobrotom, ali znaju i razočarati. Doživio sam razočaranje u ogovaranju, u kleveti. Ali sad sam oguglao jer znam da je nemoguće zadovoljiti sve ljude.
KAKAV PASTIR, TAKVE OVCE
Čude se svećenici, ali i drugi ljudi koje put nanese u župnu crkvu u Oštrice koja je na misama prepuna.
- Kakav pastir, takve ovce. Ne smije se puno vikati na njih jer se razbježe. No, treba zadržati i dozu autoritativnosti. U nekim segmentima sam i strog. Strog sam prema onima koji su vjernici na papiru. I oni mi najviše i zamjeraju jer im u lice kažem što mislim o takvoj “vjeri”.
Zašto ljudi pribjegavaju licemjerju u vjeri?
- Kakav bi to bio Hrvat, katolik, da nema sakramente?! Još nije sazrela svijest u narodu da stoji iza svog uvjerenja nevjere. Da kaže ne vjerujem - ateist sam! Ne mogu to izreći jer “kaj budu susedi rekli?!”. Najteže je s takvima. To je izazov za svakog svećenika. Deklarira se kao najveći vjernik, a u njemu nema ni klice vjere. Iza izjave - vjernik sam, stoji obveza. Ne može se biti vjernik u svojoj kući. Kršćanstvo je vjera zajedništva. Vjera koja je u službi zajednice.
Je li crkva mjesto (i) za politiku?
- Ako je netko član određene zajednice, stalo mu je da ta zajednica napreduje. Čovjek je i političko biće, a politika je u službi zajednice. I svećenik je u službi zajednice. Zašto ne bi svećenik mogao nešto sugerirati i predložiti? Pitanje je mjere. Moj stav je da politiku što manje spominjem u crkvi jer je dio ljudi sklon krivom tumačenju. Primjerice, u vrijeme izbora propovijedi su iste, ali ih ljudi drugačije tumače.
Imate li hobi koji Vas opušta?
- Nedavno sam odlučio: postajem ribič! U ribičiju idem s bratićem, i to u Međimurje.
Volite li pojesti ulov?
- Morsku ribu volim, ali slatkovodni ulov redovito poklanjam.

Djetinjstvo u hižici pod kapelom

U rodnom domu vlč. Ivice Horvata susrećemo njegove roditelje Nadu (61) i Josipa Horvata (67). Uz Ivicu su podigli i sinove Roberta (41) i Tihomira (34) te kćerku Ljiljanu (22). Sin Tihomir živi u susjedstvu sa svojom obitelji - suprugom Martinom te sedmogodišnjim sinom Lukom, a Robert je zbog prirode profesije (djelatnik Hrvatske vojske) rjeđe kod kuće, kao i naš sugovornik Ivica.
- Kad su nam djeca bila mala, sjećam se da sam jednom prilikom za obedom rekla da bi bilo lijepo kad bi jedan od njih postao svećenik. Ivica je od malih nogu bio ministrant i često je odlazio u Kapelicu Presvetog Trojstva koja se nalazi nadomak naše kuće, a najzaslužnijim za odluku da se školuje za svećenika smatram našeg negdašnjeg župnika Blaža Horvata - kaže Nada Horvat kojoj se želja ispunila, ali pamti i suze koje nije mogla zadržati kad su dvojica najstarijih sinova, jedan za drugim, napustili rodni dom. Kad su otišli, majci je pola srca ostalo pusto:
- Kad bi na večer zvonila Zdravo Marija, potekle bi mi suze... jako su mi nedostajali Robi i Ivica.