Iz invalidskih kolica u automobil

LIST MEĐIMURJE POKREĆE HUMANITARNU AKCIJU ZA ŽELJKA BERLJAKA IZ CIRKOVLJANA

Susret s četrdesetosmogodišnjim Željkom Berljakom iz Cirkovljana ne odnosi zaborav, čest u brzom prolazu kroz fragmente ljudskih sudbina u ovom zanatu. Teku svakodnevno riječi ljudi, osluškujemo huk njihovih veselja, patnji, strahova, ali je prava rijetkost naići na – učitelja života. Željko Berljak ne propušta radosti koje mu dan donese. Umije ih pronaći u miru svog zelenog dvorišta, u radu koji iscrpljuje, ali ostavlja željen trag, u igri sa svojim psom... Mudrošću uhvati dragocjen trenutak i zarobi ga u osmijehu. Prije 27 godina, nakon odsluženja vojnog roka, radio je u Končaru i živio za utakmice cirkovljanskog nogometnog kluba u kojem je trenirao... sve do trena koji je prijetio da sve izbriše. Željku je bila 21 godina kad je doživio nesreću u kojoj mu je, pri prevrtanju traktora, stradala kralježnica. Ostao je oduzet. Poslije rehabilitacije, odnosno tehničkog privikavanja na život u invalidskim kolicima, Željko je odradio najteži dio posla temeljito i odlučno. Očistio je srce. Nije kivan na sudbinu niti najtežim trenucima života truje sebe i svoju okolinu. O vremenu nakon nesreće govori kao o – sreći:
- Imao sam sreću da se nakon povratka s rehabilitacije niti jednog trenutka nisam osjećao izolirano. Stalno su mi dolazili prijatelji s kojima sam igrao nogomet, izlazio sam s njima i to mi je u prvo vrijeme jako pomagalo jer sam se osjećao kao da sam se vratio doma, među svoje – što se zapravo i dogodilo. I danas uživam u svom Cirkovljanu i u ovom miru koji su još samo mala mjesta zadržala i ne bih to mijenjao. Sve ostalo što mi je život donio čovjek mora riješiti sam u svojoj glavi - kaže Željko Berljak koji je susjedima, a osobito prijateljima i rodbini, odavno prestao biti “čudo”, s obzirom da ga invalidska kolica tek minimalno ograničavaju. Bolji je izraz - usporavaju. U urednom domu u Glavnoj ulici u kojem živi sam sve je na svom mjestu, pa i prijatelj Bobi – kojeg je uzeo iz azila za napuštene pse. - Bobi je priča za sebe. Uzeo sam ga u životinjskom sirotištu prije četiri godine i sad ne mogu zamisliti svakodnevicu bez njega. Kad imam posla, kao ovih dana s cijepanjem drva, Bobi mirno sjedi i čeka da završim. Međutim, radim li dulje od 5 sati, počne skakati oko kolica i vući me. To na njegovom jeziku znači - dosta! – kaže Željko.
PAMETNE RUKE
Osnažene ruke ovog čovjeka simbol su načina na koji životu gleda u oči. U pametnim rukama, u ritmu otkucaja mirnog srca - nastaju čuda:
- Uglavnom sve mogu odraditi sam. Jedino što mi je potrebno više vremena nego većini ljudi. Zapravo, uopće se ne osjećam drugačijim od ostalih. Ni bolji, ni lošiji – dodaje Željo. Nikada nije koristio socijalnu pomoć, već živi skromno od mirovine i, korak po korak, planira daljnje uređenje kuće. O svom domu, kao i o ljubimcu Bobiju priča radije i više nego o vlastitim doživljajima i osjećajima.
- Volio bih uvesti centralno grijanje, ali to je velika investicija, pa ću vidjeti kako ću je i kada realizirati. Nedavno sam izradio stupove za ogradu, ali mi je nedostajalo četiri-pet vreća cementa da posao i završim. Dobro mi je. Nikada ni nisam živio raskošno niti mi trebaju “zlatne kugle” – dodaje.
KOSILICA IZ ZEMLJE ČUDA
Što sve može sam - to treba vidjeti. Nekada je imao starog stojadina koji je “izdahnuo” kad je u njemu prevozio građevinski materijal za kuću. Poslije nesreće, Željko je sam prilagodio komande automobila i s paraplegijom ga nastavio voziti. Vještine kojima vlada daleko nadilaze njegovu bravarsku struku. Nedavno je kosio travu u dvorištu, i to kosilicom koja je njegov proizvod.
Običnoj kosilici dodao je konstrukciju sa sjedalom na koje se penje direktno s kolica te povezao sve mehaničke i električne dijelove u “živi stroj” kojim upravlja ručno. Kad je predsjednik Mjesnog odbora Cirkovljana Zlatko Horvat vidio Željkovu kosilicu, rodila se ideja. Inicirao je ovu akciju kojom započinje prikupljanje novca za kupnju automobila Željku Berljaku! Zlatko Horvat vjeruje da će na odaziv naići i kod čelnika Grada Preloga, kao i u svim udrugama čije aktivnosti nose predznak humanog.
Kosilica je tek jedno od čuda Željkovih ruku: u dvorištu čitavo brdo drva, pa smo pomislili da Željko čeka prijatelje da ih iscijepaju. Naš se sugovornik smije i pokazuje kako satima, strpljivo, motornom pilom reže komad po komad i uredno ga slaže u drvarnicu.
- Poslije nesreće sam odbio otići u invalidsku mirovinu te sam prebačen na drugo radno mjesto. No, početkom rata i teže ekonomske situacije u zemlji, bio sam prisiljen na mirovinu.
Nakon smrti mojih roditelja, živim sam, no vrlo je malo situacija u kojima trebam tuđu pomoć. A automobil? Kad bi to bilo moguće, e, onda mi više ništa ne treba. Tada bih stvarno sve mogao sam – dodaje Željko.
LJEPOTA TRAJANJA
Željko je staložen i čvrst čovjek. Zagrlio je život snažno i susret s njim je učenje kako nastaje mir, kako se čisti duša od ljutnje i očajavanja nad razlozima koje ne možemo dokučiti. Pogledom u Željkov pogled dobivate dar – spoznaju o neponovljivoj ljepoti trajanja koju, nerijetko, otrovani vlastitim nezadovoljstvima, ne prepoznajemo.
Željka Drljić
Snimio D. Lesar