JOSIP BALOG, KOLEKCIONAR UREDSKIH STROJEVA

Nije neobičnost da i manja mjesta imaju javne zbirke, obično zavičajne i etnografske. Ova u Ivanovcu, na katu društvenog doma, jedinstvena je u Hrvatskoj - to je zbirka uredskih strojeva i drugih uređaja. Prikupio ju je i kao stalnu izložbu postavio Josip Balog, umirovljenik iz Ivanovca, inače rođeni Kotoripčanin. Posjetitelj će već s ulaza u zbirku vidjeti da je ona plod velike strasti. Josip nam o njoj, o strasti, kaže:
- Početak joj je u mojoj mladosti. Izučio sam struku preciznog mehaničara za uredske strojeve, u školi u Zagrebu. Krenuo sam u nju 1966. godine, nakon što sam najprije upisao gimanziju. Nešto me vuklo prema preciznoj mehanici i prebacio sam se u Zagreb. Za to je tada trebalo i veze povući jer su to zanimanje, a i škola, bili vrlo traženi. Školovanje sam završio 1969. godine. Ljubav prema preciznoj mehanici koja me odvela u Zagreb nikad me nije napustila iako sam na životnom i radnom putu ubrzo krenuo drugim smjerom. Do 1970. godine ostao sam u Zagrebu, a onda sam se na nagovor Josipa Vrbanca, tadašnjeg direktora Međimurjepleta, početkom ožujka vratio u Međimurje. Međimurjeplet je trebao ljude voljne i spremne na usvajanje novih tehnologija, za vakumiranje folije za pakiranje mlijeka, po čemu je bio među prvima u nekadašnjoj Jugoslaviji. Otac mi je radio u Međimurjepletu, tako je izazov stavljen i pred mene, a ja sam ga prihvatio i otišao u Njemačku na specijalizaciju. U toj sam struci ostao i nisam zbog toga zažalio iako se razlikuje od moje prve ljubavi, precizne mehanike.
Josip je u kratko vrijeme naukovanja u svojoj prvoj struci imao različitih iskustava. Bilo je dobrih majstora i ljudi, ali je kod drugih na svojoj koži osjetio što je eksploatacija radnika. U tome korijen ima i druga strana Josipove javne ličnosti - njega će se mnogi sjetiti kao dugogodišnjeg sindikalnog aktivista i dužnosnika. Preciznoj mehanici vratio se koncem 1995. godine. Strasti su nerijetko razorne, ali za Josipa je njegova bila ljekovita, kako kaže. Objašnjava nam:
- Imao sam problema sa zdravljem, neke kardiovaskularne teškoće, ali dobrim dijelom i na psihičkoj osnovi. Poklopila se mučna situacija u pretvorbi mog Meplasta, jedne od tvrtki koja je proizašla iz Međimurjepleta, s obiteljskim teškoćama, teškom bolešću kćeri zbog koje je nadavno i prerano preminula. Otišao sam na bolovanje, a onda i u invalidsku mirovinu. Bio sam pred pitanjem što sa sobom ako se ne želim prepustiti obamrlosti. Morao sam se aktivirati, a na površinu je ponovo izbila prva ljubav prema preciznoj mehanici i fotografiji. Počeo skupljati stare strojeve. Prvo sam sam od prijatelja tražio da takve stvari ne bace, nego ih daju meni. Po cijeli bih tjedan proveo u radionici, ali to me izvuklo, to mi je bila terapija. Svaki stroj koji sam dobio ili ga našao prošao je kroz moje ruke. Pogledao sam ga i popravio. Sve sam radio samozatajno, u tišini. Supruga Katarina našalila bi se da bi bilo bolje da se preselim u radionicu. Ali moram joj zahvaliti, ona mi je velika moralna podrška i ima velik doprinos u formiranju i kompletiranju zbirke.
Sad trebam i pomoć
Josipova zbirka brzo je prerasla prostor koji može dati njegova obiteljska kuća. Tako je došao na ideju da je učini otvorenom. Prvo ju je ponudio rodnoj Kotoribi, ali odande nije bilo odgovora. Onda se odlučio za Ivanovec, u kojem živi od 1976. godine.
- S prijateljima i uz pomoć Mjesnog odbora, uredio sam prostor na katu Društvenog doma koji je bio devastiran. U lipnju 2004. godine otvoren je Muzej uređaja i strojeva, u čemu mi je osobito pomogao Željko Medved, naš istaknuti pedagog tehničke kulture. Nisam ni bio svjestan u što se upuštam – to je golem posao, ali je svaki izložak uredno katalogiziran.
Prikupljenih predmeta danas ima već više od 4 stotine. Samo od prošle godine broj je porastao za 140! Josip skuplja od prijatelja i znanaca, a redovno nedjeljama odlazi na “buvljak” u Nagykanizsu, ali i na sajmove u Varaždinu i Čakovcu. Uvijek se nađe nešto zanimljivo. Izložak - ljubimac, pisaći stroj Oliver iz 1894. godine još je na početku našao na vojnom otpadu u Zagrebu. Treba li uvjeravati da ovo kolekcionarstvo traži osjetnu materijalnu žrtvu, bez obzira na to što se Josip u traženju materijala snalazi? S druge se strane i kod nas već javlja tržište starina, i u Međimurju neki kupuju stare stvari, ali da bi ih onda bolje prodali. Josip kaže da je došao do točke da treba pomoć:
- Izložaka je tako puno da to nosi teškoće i tražim rješenje za uređenje prostora. Pomoć je ponudio arhitekt Armin Sovar, naš susjed. On predlaže jednostavno rješenje - da se ugradnjom polica efikasnije iskoristi postojeći prostor. Ali nužna je i stručna briga, nastavak kontinuiteta. Zasad nemam nasljednika, sin je u drugom fahu, u grafičkom dizajnu, i ne dijeli ovu strast sa mnom. Tu je potrebna pomoć institucije. Već sam razgovarao s Muzejom Međimurja. Prvi kontakti su ohrabrivali jer su rekli da su spremni preuzeti stručnu brigu. Prihvatio sam sugestiju da ono što sam isprva nazvao muzejom bude prikladnije nazvano zbirkom. Preko ljeta je to malo stalo, ali su sada dogovori nastavljeni.Volio bih da se tu uključi i Savez za tehničku kulturu Grada Čakovca. Veliku podršku dao mi je akademik Ante Markotić, predsjednik Zajednice tehničke kulture Hrvatske, rekavši mi da je moja zbirka jedinstvena na ovom području. Zajedno sa svima koje sam već spomenuo, pokušavam naći i one koji će nastaviti kontinuitet zbirke. Ona se mora predstaviti široj javnosti, u prvom redu mladima, ali i starijima, da se sjete vremena zu kojima su odrastali. Pozivam sve koji dijele moju ljubav prema uredskim strojevima i drugim uređajima da mi se jave. Poručujem i onima koji imaju stare predmete kao što su pisaći i računski strojevi, stari radioaparati, magnetofoni, gramofoni, telefoni, foto i videooprema, a mislili su ih baciti, da to ne učine. Neka nazovu na telefonski broj 337-431. Ja ću se odazvati i naći mjesto za takav predmet.
Dražen Kovač