Josip Fodor i u 72. godini za upravljačem kamiona

U ranoj mladosti Josip Fodor iz Ivanovca izučio je pekarski zanat te se zaposlio u Čakovečkim mlinovima. Noću je pekao kruh, a danju igrao nogomet u čakovečkoj Slozi te kasnije (nakon ženidbe) u ivanovečkom nogometnom klubu.
- Oduvijek sam jako volio ljude i druženja te me zatvorenost u vreloj pekari nije baš činila sretnim. Imao sam potrebu promijeniti zvanje te više biti među ljudima. Prilika mi se ukazala nakon odsluženja vojnog roka tijekom kojeg sam izučio za vozača. Po povratku iz vojske, 1960. godine počeo sam u svojoj tadašnjoj tvrtki prevoziti kruh po Čakovcu, a 1963. prelazim u poduzeće Transport u kojem sam kao vozač radio do umirovljenja 1994. godine - priča Josip Fodor koji je i u penziji - profesionalni vozač! I dalje se druži s kamionom, ali i s ljudima. Dva puta tjedno odvozi poljoprivredne proizvode (krumpir i ostalo povrće) na prodaju u Zagreb.
- Tjedno još uvijek napravim 500 kilometara vlastitim kamionom, s time da to nije samo vožnja. Treba robu utovariti, istovariti, a prije toga i uzgojiti. Posao odrađuje i moja supruga Marija te obitelj Josipa Cara s kojom smo rodbinski povezani. Marija i ja nismo imali djece, ali bez djece u pravom smislu riječi nismo ostali. Naša su djeca Josip Car i njegova supruga te njihova djeca.
- U ovom našem obiteljskom poslu ja sam financijska direktorica. Ali, ona koja dela! - u šali dodaje Marija (71) koja danas supruga prati i pomaže mu pri prodaji krumpira u Zagrebu. I Josip pomaže svojoj Mariji i još uvijek često zamijesi tijesto za kruh ili pecivo jer mu supruga priznaje da je u tom poslu nenadmašan.
ŠTO ĆE NAMA
ŠOFERIMA KUĆA
Šoferi se kuće zažele, a o tim davnim iskustvima Josip Fodor kaže:
- Kabina kamiona godinama mi je bila radno mjesto, blagovaonica i spavaća soba. Međutim, u moje je vrijeme svatko tko je htio puno raditi od tog posla mogao pristojno živjeti. Ali, težak je to posao. Bilo je situacija u kojima sam i promrzao i bio gladan i neispavan. S druge strane, za mene je imao i lijepih strana - upoznao sam različite krajeve i ljude. U ovom je poslu najvažnije strpljenje. Žurbe i nervoze ne smije biti. Ni alkohola! S obzirom da sam najveći dio radnog vijeka proveo na dugim relacijama po Jugoslaviji (prema Makedoniji, Crnoj Gori, Srbiji), znalo je biti ruta od 1.000 kilometara koje je trebalo svladati - sam u kamionu, bez noćenja. Tada sam se vrlo pažljivo pripremao za put. Ustajao na vrijeme, spremio termosicu s kavom i polako... Nikada sebi nisam dopuštao žurbu. Kad sam osjetio da me svladava umor, stao bih i na parkiralištu odspavao sat, dva, pa dalje. I inače, u mladosti, u osobnom automobilu, nikada nisam bio sklon brzoj vožnji. Nisam doživio težu prometnu nezgodu, u čemu je, uz strpljenje, vjerojatno bilo i sreće - kaže Josip koji je u tri navrata primio nagradu za profesionalne vozače, dodjeljivanu iz mariborskog TAM-a. Nagradu su primali vozači koji su s tamovima prošli više od 250.000 kilometara bez većih popravaka te oni koji su prešli 400.000 kilometara. Josip je primio priznanja u obje kategorije jer je znao dobro skrbiti za vozila. Najviše kilometara koje je prešao jednim vozilom je - milijun! Prevozio je svakojaku robu, pa i municiju na ratište. U Domovinskom ratu oko Pakraca i Kukunjevca proveo je mjesec dana.
Rukama sraslim za volan, a srcem za ljude prolazi Joža kilometre svog života, uvijek dobre volje i nikad usamljen.(Željka Drljić)

“POKLON” IZ VRŠCA
- Pred rat, 1991. godine vozim iz Vršca za Beograd. Na jednom semaforu primijetio sam vozača koji mi je davao znak da stanem. Stao sam i imao što vidjeti: na stražnji dio kamiona netko mi je nalijepio veliki natpis na kojem je stajalo USTAŠA. Zahvaljujući korektnom vozaču koji me upozorio, nisam cijelu Srbiju prošao s tim natpisom - prisjeća se Josip Fodor.