Josip Hren, uzgajivač međimurskih konja iz Pribislavca

Premda seniorske dobi, sa svoje sedamdeset četiri godine Josip Hren iz Pribislavca među najus-pješnijim je uzgajivačima, a po “stažu” i među najstarijim članovima Udruge uzgajivača međimurskog konja Međimurec.
Nije s konjima od djetinjstva ili mladosti, nego otkada ima - unučad!
Prvu ždrebičku kupio je u namjeri da za unučad priredi radost, no, dogodilo se puno više stvari nego je očekivao kada je u retenciji potoka Lateralca koji iz Globetke prolazi ispod Mihovljana, pa dolazi do Pribislavca, uredio svoj mali ranč.
Na pašnjaku, u još improviziranoj štali izrasla je prvo od ždrebeće dobi njegova Suzy, kobila stare pasmine i modernog imena, i po njenom matičnom broju iz evidencije međimurskih konja zapravo deda Jožo zna točno kada je njegova konjogojska ljubav počela. I drži, ga, kaže, do danas, jednako kao i ljubav prema unučadi zbog koje je Suzy kupio.
SUZY
Suzy ima broj 260003497, što znači da je međimurski konj (26000xxxx), da je 34. ždrijebe te pasmine po redu (xxxxx34xx) oždrijebljeno u 1997. godini (xxxxxxx97).
Suzy - što ne može prežaliti - nije više u njegovu vlasništvu, ali:
- U dobrim je rukama, samo znate kako je: bila je prva, teško je zaboraviti. A došlo je tako da sam je morao prodati, imao sam već njen pomladak, a trebalo je u kući novca za jednu izvanrednu situaciju, pa sam Suzy prodao. Ali sad imam njenu kćer Simpu 260000302 i unuke Sambu 260008111, Sunju 260008912 i Senku 260009813... A Simpa i Samba će se ovih dana oždijebiti, što znači da će na ranču ponovo biti šest međimurskih konja u već četvrtoj generaciji...
MOŽEMO I MORAMO!
S tim kobilama i ždrebičkama provodim umirovljeničke dane, mazim ih, pazim... Nisu one samo veselje mojoj unučadi. Unuka Sara je upravo zaljubljena u konje, Simpa ju sluša bolje nego mene. Kad je Sara tu, zalijepi se kobila za nju, ne odvaja se... To vam je interesantno gledati.... A unuk Matija zna dovesti društvo na jahanje, vožnju... I zato ja velim, dok sam ja na svojom nogama, mi budemo imali konje. I to ove, naše, međimurske!
- Ja sam među najstarijim članovima udruge uzgajivača i mogu svima reći: međimurske konje mi moramo sačuvati! Oni su naše blago, simbol našeg Međimurja, a ako ih ja kao penzioner mogu držati (i uzdržavati), onda bi to mogli i mlađi ljudi.
UZGAJIVAČI NE MOGU SAMI
Nije s konjima danas kako je nekad bilo. Teško je prodati, najteže tako da mogu biti siguran da će se ždrijebe dalje uzgajati i paziti... Teško je nabavljati opremu za konje, teško je (nema više kovača na svakom koraku) održavati kopita... A i kad je sve u redu, čovjek je uvijek u brizi da se nešto izvanredno ne dogodi... Znate, ja mislim da bi trebalo ipak, koliko god se naša udruga trudi očuvati naše međimurske konje, poduzeti nešto da onima koji žele uzgajati te konje pomogne i naša županija i da se od države traži više pomoći... Mora se mlade ljude motivirati da se počnu baviti konjima, onako kako su se njihovi djedovi bavili, makar se danas s konjima ne radi. Znate kakva je radost kad se djeci omogući kontakt s konjima? Ja sam vozio svetoga Nikolu po Čakovcu, pa su roditelji stavljali djecu na kočiju da se malo provozaju... Jedva smo Simpa i ja došli doma koliko se djece htjelo voziti...
- Danas se nama - makar uzgajamo i čuvamo kritično ugroženu pasminu - smanjuje poticaj, malo je novih uzgajivača, pa se uzgojena ždrebad teško proda, a ne promijeni li se nešto jako brzo, ja više i neću ni pripuštati kobile... Čemu pomladak ako je udruga uzgajivača jedina koja brine da ne nestane međimurski konj i ako je do očuvanja međimurskog konja stalo samo nama koji ga još imamo?! Najviše me pogađa kad dođu ljudi - htjeli bi kupiti međimurskog konja, pa očekuju cijenu kao za kineski bicikl! A kad ja uzgojim konja, onda to znači da je ne samo othranjeno kako treba, nego je i vozno i ujahano... Nije uzgajivač onaj koji gotovog konja kupi, pa se onda okolo pravi važan s njim. Uzgajivač je onaj tko podigne ždrijebe, odgoji ga, privikne radu, jahanju... Zato vam se mi, konjogojci tako teško odvajamo od svojih konja. Ponavljam - dok sam na svojim nogama, uz mene će biti i međimurski konji... A imam se čemu i veseliti: siguran sam, moja unučad također se neće odreći konja, pa ni onda kad mene više ne bude...
Marijan Belčić