Josip Kolarić u glini pronašao lijek protiv malodušnosti

Trideset pet godina Josip Kolarić iz Štefanca radio je i gradio krovove kuća, vikendica, garaža i gospodarskih zgrada. Što veći i kompliciraniji krov, to bolje - bio je njegov moto tih dana. Penjao se po visokim i niskim zgradama, širokim i uskim, gotovo da u Međimurju nema dvorišta čiji krov nije opipao svojim spretnim rukama. Danas o tom poslu, penjanju i uživanju u nepreglednim visinama, govori sa sjetom. Prije nekoliko godina, u 51. godini života, okrutna stvarnost spustila ga je s visina i čvrsto prizemljila. Zahvaljujući iznimnoj snazi volje, nije ostao u invalidskim kolicima. Dijagnoza je bila neumoljiva - mišićna distrofija. Trebalo je vremena, priča nam naš sugovornik, da se prihvati istina. Ruke i noge s vremenom su počele otkazivati poslušnost budući da su mišići gubili funkciju.
- Bilo mi je teško tih dana. Nekad snažan i jak, praktički preko noći, pretvorio sam se u invalida. Razmišljao sam što dalje - prepustiti se sudbini ili se boriti te izvući što se da iz novonastale situacije. Pored mene su bili supruga Marija i kćerka Sandra sa suprugom te djecom Darijom i Tajanom. Shvatio sam da mi nitko ne može pomoći ako to sam ne želim. Liječnici su samo govorili kako moram neprestano vježbati. Prsti na rukama već su mi gotovo odrvenjeli i onda sam odlučio. Kako, ni sam ne znam. Kupio sam prvu kilu gline i onako nespretnim, tvrdim i kvrgavim, a nadasve bolnim, prstima mučio tu glinu, mijesio je, bacao, pa ponovo uzimao u ruke... sve dok nije nastala prva figurica - priča Josip Kolarić.
IZAZOV
LJUDSKOG LICA
Danas u svojoj kolekciji Josip ima više od 5 tisuća glinenih figurica. Dijeli ih prijateljima, rodbini, liječnicima, čakovečkoj Udruzi distrofičara, poklanja za sajmove i priredbe, a i unuka Tajana daruje ih prijateljima za rođendan. Novac ga pritom ne zanima. Ipak, želja mu je da više ljudi uživa u njegovom radu. Nažalost, sam nije sposoban ići po sajmovima i nuditi svoje rukotvorine jer ga noge ne služe najbolje. Najdraži motiv su mu ljudska lica. Ispočetka su to bili biblijski likovi, da bi se potom paleta proširila i na svakodnevne ljude - radnike, poljoprivrednike, trudnice, stare i mlade. Kad se likovi osuše, vozi ih u čakovečki Centar za odgoj i obrazovanje u kojem se peku, a u posljednje vrijeme i glaziraju. Nedavno je, na nagovor, uspio osmisliti i nabaviti čak i pečat, tako da svaki lik nosi ime autora.
- Kad sam počeo izrađivati prvu figuricu, nisam imao nikakav alat, sve sam u hodu izradio sam. Radim gotovo svaki dan, ovisno o raspoloženju i stanju ruku. No, trudim se biti uporan i redovit, sam sebe silim na tu vrstu vježbe koja mi je donijela puno dobrog. Zahvaljujući ovom hobiju, uspio sam se riješiti cigareta iako sam bio strastveni pušač - dodaje Josip Kolarić.
Ponekad dnevno izradi 5-10 likova, a godišnje troši oko 150 kilograma gline. Novi Josipov izazov kojem se posvećuje su figure životinja. (Vlasta Vugrinec)