Kad Irma putuje s mislima na Međimurje

Irmu Kovačić zapazio sam još u ranim zajedničkim gimnazijskim danima u ondašnjoj Gimnaziji Josipa Štolcera Slavenskog. Generacija maturanata 1971. godine. Vaš novinar bio je u B razredu, s predivnom razrednicom Verom Habek, prof., koja nas je damski vodila meridijanima i paralelama, a lijepa Irma u susjednom C razredu. Književnošću ju je zarana fascinirala njezina razrednica, Mira Kermek, prof., beskrajno šarmantna žena i profesorica, s izgovorom kao da s pozornice slušate glas jedne Neve Rošić i naprosto - moralo ju se voljeti! Subotom su bile slobodne aktivnosti, recitatorska grupa, dakako s voditeljicom profesoricom Kermek. Irmin glas odmah je dobio svoje mjesto u autorovu muzikalnom uhu. Da se slučajno posvetila operi, kakva bi to bila rasna Azucena u Verdijevu Trubaduru! Ali, iskusila je u svojoj čakovečkoj mladosti i manekenstvo.
Prošla su desetljeća. Život nas je odnio na razne strane. Novinarska profesija nakratko nas je spojila, a životni putevi ponovo rastavili. Zatim, 11. prosinca prošle godine, na autorov 60. rođendan, vijest kao iz vedra neba. U okviru obilježavanja Dana Grada Velike Gorice, građanki hrvatske metropole Irmi Kovačić dodijeljena je književna nagrada Albatros. Osim Irme, na natječaj su se odazvala još 43 autora, među kojima i Martina Tomašić iz Nedelišća romanom Krvavo naslijeđe i Božidar Glavina iz Preloga zbirkom igrokaza Pajdašija. Prosudbeni odbor u sastavu Maja Gjerek, Darija Žilić i Božidar Prosenjak najboljim je proglasio rukopis Irme Kovačić Kad otok putuje.
Priča o
otočanima
Opisujući, originalno, na svoj način - kakav je, uostalom, i njezin život, stabla mediteranskoga raslinja, a u priči govori o ljudima, otoku Visu i posebice Komiži, «žabarica» je, bolje nego neka otočanka, literarno ovjekovječila Komižu i svoju važnu životnu fazu u kojoj je djelovala kao profesorica književnosti u viškoj gimnaziji. U 60. godini života tiskan joj je književni prvijenac, kao stota knjiga respektabilne biblioteke Albatros.
Dovoljan izazov i inspiracija za susret s davnašnjom školskom kolegicom. Stojeći nalakćena na kuhinjski stol, sučelice školskom prijatelju, s desnom rukom u gipsu i neizdrživom boli zbog, iz čista mira, puknutog kralješka koji kralježnicu čini bolnom, što ju je uglavnom prikovalo za postelju i prisililo na tuđu pomoć, krećemo na zajedničko putovanje, ne bez nostalgije.
- Rođena sam u Ljubljani u kojoj sam živjela ni godinu dana. Tata je pravi Međimurec. Jesi li kad čuo za selo Remis, kraj Sivice, prema Vratišincu? Radio je na bušotinama. Nema ga više! Cvijet od moje mame, Marte Ferdinande, ubrao je u Medvodama. Potom ga je odnio na Peruču. Mene su sa sedam godina frknuli u Čakovec, a oni su još malo produžili tamo raditi. Bila sam učenica Druge osnovne škole u Čakovcu. Učiteljica mi je bila prekrasna Božica Baksa. Ja sam joj u razredu govorila lipo, mliko, i bilo. Svi su me u čudu gledali i imala sam velike komplekse jer sam bila potpuno nekaj drugo - prisjeća se Irma kojoj je Čakovec iznimno drag grad u kojemu, osim majke, žive njezina dva brata, Branko i Bruno, sa svojim obiteljima.
U čarobnu Komižu, na otoku Visu došla je s 27 godina, tragom ljubavi. Ambiciozna i vrijedna, željela je na neki način spojiti Čakovec i Komižu. Imala je koncept kako bi povezala krajnji sjever i krajnji jug jer, reče, «ta dva grada svaki su na svoj način čarobni, pa sam mislila kako ću spojiti Jožu Horvata i Ranka Marinkovića, zatim knjižnice, centre za kulturu, gradonačelnike, dobrovoljna vatrogasna društva…». Komižu je napustila s 49 godina i vratila se u Zagreb.
Travke u
Zebancu
Opčinjena proljećem i otočnim travkama, u jednome dijelu svoga književna prvijenca Irma piše: »Takve travke, takvi cvjetuljci, takve biljke još samo u Međimurju, u selu Zebancu u proljeće rastu. (Hvala Branku Cori što je sačuvao ovo autentično livadsko bilje!).
- Ne znaš za Zebanec (mi ga, doduše, malo drukčije zovemo)? Kad ideš prema Martinu na Muri, skreneš malo lijevo, općina Selnica je to, brežuljkasti dio, pa Gornji Zebanec, a na vrhu Zebanca živi Branko Coro. On je, zapravo, Branko Biškup, ali ga u Čakovcu svi znaju kao Coru. Malo je mlađi od mene. Sagradio je kuću i ima prastar jabučnjak, kruške i dunje. Nikad ništa nije špricao i u njegovu voćnjaku rastu takve biljke. Sjećaš li se suzica koje smo brali našim mamama za Majčin dan, treperavih, pa ivančica, turskih klinčića, kiselica… - nižu se Irmine riječi sjećanja.
U Zebancu je posljednji put bila pretprošle godine na Martinju.
Pitam odakle u jedne «žabarice» tolika fascinacija otokom, njegovom florom, Komižom koja je uistinu idilična…?
Odgovara:
- Tko je jedanput vidio Komižu, taj se u nju definitivno zaljubio. Vis je čaroban otok. Osim što ima predivne uvale u koje se možete lijepo sakriti, ima i čudesna stabla. Htjela bih demistificirati nešto oko moje knjige koja nije knjiga o biljkama, čak ni o stablima. Pišući o stablima, zapravo govorim o ljudima. To je moja priča, putovanje, otok koji putuje i stabla koja putuju, a ne biljke.
Komiška
Međimurka
Kad je došla na Vis, bilo je to vrijeme u kojem se u redu čekalo za mlijeko, za kruh, za kavu, pa su žene komentirale o furešti… Morala je naučiti komiški da bi razumjela taj poseban humor i jedan svijet koji vrvi od ribarskog života, pomorskog, ratarskog, gradskog... jer «to su građani ne po tome što je netko proglasio Komižu gradom, nego su to oduvijek bili». Svojim je viškim gimnazijskim učenicima govorila: «Budite sretni ako imate bogatstvo govora i nemojte se stidjeti nijednoga govora. Kad dođete u Zagreb, naučite kajkavski, u Istri tamošnju čakavicu. To vam je samo jedno veliko bogatstvo.» Radili su joj svakakve psine, primjerice premjestili automobil, ali nakon četiri godine dodijelili su joj priznanje «profesor generacije». Bila je ponosna, s pokrićem! Osjetila je da ju vole i cijene.
A dugo joj je trebalo da je Komižani prihvate:
- Trebalo mi je da postanem gazdarica nekoliko kuća. Tamo sam, među ostalim, osnovala knjižnicu, dakako, uz pomoć Ministarstva kulture, bila sam članica Gradskog poglavarstva Komiže zadužena za kulturu, sudjelovala u porinuću gajete falkuše, dalmatinskog broda iz dubine vremena, a replika je bila izgrađena za svjetsku izložbu EXPO u Lisabonu 1998. godine. Tek sam, nakon konkretnih rezultata, postala komiška.
Djelujući kao gimnazijska profesorica, često je u mislima bila sa svojom, čakovečkom profesoricom hrvatskoga jezika i književnosti:
- Profesorica Kermek dala mi je 90 posto svega što sam predavala mojim učenicima na Visu i, dakako, utjecala je na odabir mojega studija. Mi nismo u svakodnevnom kontaktu, ali ta jedna ljubav, to jedno poštovanje i to jedno sjećanje na nju trajno je. Izuzetna osoba koja je ostavila veliki trag u mom životu!
Komiža nije epizoda u Irminu životu, u kojoj je satkala mozaik ljepote prirode i života.
- To je više od pola moga života! Gradila sam ga korak po korak, zaista vrlo svestrano. Bila bih možda bolja ribarica nego što sam pisac. Lovila sam ribu, pripremala je, znala sam sve o ribi. Gradila sam kuće od kamena, krovove, radila sam u školi, puno veći dio života ostao je u Komiži nego u Čakovcu. Mene je na otok dovela ljubav koja je u međuvremenu pukla kao dinja - kaže vedro raspoložena u intimi svoga stana u zagrebačkome naselju Ravnice.
Joža i Ranko
Njezinim životom prošlo je toliko velikih imena naše književnosti, ponajprije viški Voltaire Ranko Marinković. Upoznala ga je u Zagrebu kao Komižanina i kad su se jednom zgodom sreli na Jelačić placu, kaže mu Irma: »Šjor Ranko, odoh ja na Vis, idem u Komižu živjeti.» On ju je potapšao po ramenu i rekao: »Ali ste ludi!» Poslije su se mnogo družili u Komiži. Irma bi ga dočekivala kad bi on dolazio u Komižu, vodila ga u Poglavarstvo, održavali su književne večeri i u Zagrebu mu je organizirala obilježavanje rođendana u Klubu kulturnih radnika. Dolazio je u Klub na partiju šaha sa svojim prijateljem Šimom Šimatovićem i zazirao je da se njegovim životnim datumima pridaje važnost. Irma se dosjetila. Krenula je s Visa na put i nazvala ga:
- Vi kako god želite, ali crno vino dolazi, slana riba je tu, pogače isto tako. Sve je u autu i mi smo već na putu.
U Irminu su srcu i Joško Božanić, Nedjeljko Fabrio, Jakša Fiamengo, Tonko Maroević, Luko Paljetak, Ivica Vidović, Enes Kišević…, a posebice njezin Landsmann Joža Horvat čijemu je stvaralaštvu posvetila svoje najbolje rukopise. «Otputovao» je u 98. godini života, u vrijeme tiskanja knjige Kad otok putuje. Jožu i suprugu Renatu, kad se spremao na put po Sredozemlju, jednog vrućeg kolovoza, uz orkestar zrikavaca, Irma je ugostila u «svojoj» uvali Knezici, pod borom koji joj je godinama bio dnevni boravak, s otvorenim, vanjskim kaminom koji joj je bio pećica za friški kruh, za ribu na gradele, za polpetu od hobotnice, za artičoku svježu i onu skamenjenu u naramku u jesen u njezinu krilu.
- Napravili smo takvu feštu da tri dana nismo došli k sebi – prisjeća se Irma koja je u Kozici, oko dva kilometra udaljenoj od Komiže, bila i kao izvidnica i kao dočekuša i kao ispraćuša i sjajna domaćica!
Je li to dovoljno za čakovečku promociju knjige autorice sentimentalno vezane za Međimurje?