Kad katolička novinarka svađa gardiste

Obično se kaže da povijest pišu pobjednici, no kako pobjednici nisu baš uvijek i pravednici, događa se da „istinu“ nerijetko pišu neznalice, lažljivci i manipulatori. Ovih dana slučajno mi došla u ruke brošura Deset godina Zrinske garde Čakovec. S velikim sam je zanimanjem prelistao, posebice jer je riječ o udruzi koja je barem po jednom detalju jedinstvena u svijetu: iz svojih je redova otjerala vlastitog osnivača i idejnog začetnika te tako za sva vremena osramotila samu sebe i moralno geslo kojim se služi - Navik on živi ki zgine pošteno. Listajući brošuru, htio sam saznati kako je rukovodstvo Garde javnosti objasnilo taj nesvakidašnji čin.
Odgovor sam pronašao već na prvim stranicama, ugledavši dobro poznato lice prof. dr. Zvonimira Bartolića, kulturnog zaslužnika i revnog promicatelja hrvatstva na ovim prostorima, čovjeka koji je idejnom začetniku i osnivaču Garde dao svesrdnu moralnu potporu, ali je, u cjelini gledajući, bio sasvim sporedna ličnost u opsežnoj zadaći njezina osnivanja i djelovanja. Ipak, valja reći kako je moralna potpora Matice hrvatske Čakovec i osobno dr. Bartolića u to vrijeme bila dragocjena i važna, pa je idejni začetnik Garde nikada nije prešućivao niti omalovažavao, nego ju je, štoviše, više puta isticao kao primjer koji bi trebali slijediti i drugi stariji uglednici. Dati dobar savjet mlađem čovjeku, pružiti mu potporu i ohrabriti ga u njegovoj zamisli - ima li išta ljepše i plemenitije od toga? Tko se u poznim godinama ne bi dičio činjenicom da ga mladi ljudi, puni poštovanja i zahvalnosti, mole za savjet i pomoć? A poštovanje koje je idejni začetnik Zrinske garde gajio prema dr. Zvonimiru Bartoliću bilo je gotovo očinsko. No, druga strana, budimo iskreni, nije pokazivala samo uzvišenu staračku mudrost koja ohrabruje i nadahnjuje, nego i iznenađujuću sebeljubivost i začudnu zakašnjelu ambicioznost. To svakako nije moglo dobro završiti. Kao što, na kraju, i nije.
No, što se, zaboga, dogodilo Zrinskoj gardi da nakon samo nekoliko godina pobrka ulogu ove dvojice, neupućenom čovjeku ostaje nepoznanica. U brošuri je dr. Bartolić istaknut kao čovjek bez kojega se nitko ne bi mogao dosjetiti ideje o Zrinskoj gardi, čime mu je iz čista mira dodijeljena uloga glavnog promotora. S druge pak strane, stvarni je autor ideje o tom projektu srozan na ulogu marginalca kojemu je, kako stoji u brošuri, «povjerena» zadaća formalnog osnivanja udruge. A tu zadaću mu je, dakako, «povjerio» dr. Zvonimir Bartolić. Sve na prvi pogled štima - osim što je to najobičnija laž i budalaština. Neka, dakle, jednom za svagda bude jasno: idejni začetnik Zrinske garde nije na tu ideju došao nadahnut dr. Bartolićem i njegovim poznavanjem Zrinskih, kao što se sugerira u spomenutoj brošuri, nego činjenicom da je kao županijski glasnogovornik uočio veliku prazninu u načinu obilježavanja Dana Međimurske županije. Dakle, sama ideja, a bogami i dobar dio realizacija tog projekta, autorsko je djelo jednog čovjeka, a to sasvim sigurno nije dr. Bartolić. Sve je to upravo tako i napisano u prvoj povjesnici Garde 2005. godine. A izvikujući sada dr. Bartolića i Maticu hrvatsku kao glavne promotore, sadašnje se rukovodstvo Garde na krajnje perfidan način pokušava «oprati» od sramote kojom je, izbacivanjem iz udruge njezina začetnika i osnivača, zanavijek obilježilo Zrinsku gardu, a sve zbog nečijih osobnih ambicija, jala, osvete i mržnje. Da se na vrijeme mislilo na ugled i budućnost Garde, a manje na osobne probitke, Garda bi danas ostala pošteđena te sramote i kruga mržnje koji će je pratiti sve dok sudionici tih događaja budu živi. Utemeljitelj neće dopustiti - čak i pod cijenu da se s ovakvim i sličnim tekstovima blamira po novinama - da se stvari prikazuju drugačijima nego što su bile.
U vrijeme u kojem nam politički moćnici u državi trguju moralnim i etičkim vrijednostima kao na stočnom sajmu, izlišno je čuditi se jednoj provincijskoj udruzi koja se krajnje besramno, bez ikakve odgovornosti i grižnje savjesti, poigrava sa svojim osnivačem, čovjekom koji je Zrinske - do tada tek uzgrednu i prigodničarsku temu nekolicine školnika i jedva poznatu beživotnu povijesnu činjenicu - izveo na ulicu, među običan puk i oživotvorio njihovu baštinu, potom započeo intenzivnu suradnju sa Sigetvarom, osmislio način obilježavanja Dana Međimurske županije u Čakovcu i Zagrebu i potaknuo izgradnju spomenika Oproštaj.
To su njegove izvorne ideje, a kako se još nigdje nije dogodilo da netko nekome naredi da ima ideju, sasvim je deplasirano tvrditi da mu je netko naredio da neku od tih ideja realizira. Kada bi se to i dogodilo, nositelj ideje bi, unatoč svemu, i dalje ostao nositelj ideje. Logično, zar ne?
Dakle, promotor i osnivač Garde nije za svoje ideje ni od koga mogao dobivati zadaće - ni od Županije čiji je zaposlenik bio, niti od Matice hrvatske Čakovec čiji je bio potpredsjednik, niti od cijenjenog dr. Zvonimira Bartolića. Točnije bi bilo tvrditi da je on sam zadaće dijelio, odnosno da je tražio suradnike i institucije s kojima bi svoje ideje pretočio u stvarnost. No, nema veze, danas, nakon svega što je doživio, ne traži ni od koga ništa, osim da se njegove skromne zasluge ne pripisuju drugima te da ga se konačno prestane olajavati, barem ne kod županijskih čelnika i barem ne u stvarima koje nisu predmet spora.
Možda su to prevelika očekivanja od njegovih bivših «prijatelja» koje je uglavnom sam odabrao za suradnike u obavljanju jedne nadasve časne zadaće. Osnivaču, naime, nije bila namjera na ulicu izvesti tek lutke u odorama Zrinskih, nego duh, ponos, čast i poštenje Zrinskih. Pokazalo se, međutim, da je mnogim njegovim suradnicima i «prijateljima» upravo to nedostajalo.
Stoga se danas s pravom pita: s kakvim je to ljudima kanio probuditi duh Zrinskih u našoj, ionako poprilično zatucanoj sredini? Zar s takvima koji nakon pet godina iz udruge izbacuju čovjeka koji ih je u udrugu doveo? Zar s dvojicom svadljivaca koji u novinama kleveću osnivača, a za to svoje «veliko postignuće» nagrađuju se naslovom zapovjednika i zamjenika, a jednome od njih dodjeljuje se čak i počasna gardijska sablja? Zar s onima koji dopuštaju da tajnikova žena, inače katolička novinarka, potiče razdor u udruzi šaljući čudna pisma pojedinim članovima, a kada iz Garde zbog jedne takve svađe odlazi i sam osnivač, oni tu istu osobu, katoličku novinarku, biraju u časni sud udruge i daju joj - pazite sad! - mogućnost da uređuje web stranice i povjesnicu udruge. Zaboga, ljudi!

P.S. Što tek reći o onima koji, predstavljajući se promicateljima baštine Zrinskih, grade spomenike bez duše, bez ikakve brendovske vrijednosti i priče, poput onog čokljavog drvosječe u čakovečkom šumarku ili poprsja Katarine Zrinski koja, zagledana u obližnji autobusni kolodvor, preklinje prolaznike da je ne brkaju s partizankom Katom Pejnović. Mogu li takvi živjeti po Zrinskima? Naravno da ne mogu, ali mogu o njima sazivati znanstvene skupove i pokazivati se okićeni lentama, premda o Zrinskima ne znaju puno više od onoga što im na lentama piše. Na posljetku, valja priznati da u duhu Zrinskih ne može živjeti ni sam autor ovog teksta jer je pokazao popriličan nedostatak hrabrosti i umješnosti da na vrijeme spriječi svađu u Gardi i zaštiti je od začaranog kruga mržnje u koji su je doveli upravo oni koji danas besramno pišu njezinu povijest.