Kako se štite trgovci Zakonom o zaštiti potrošača

Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača, potrošač se može žaliti na javne usluge (kvaliteta, račun i sl.), a trgovac je dužan u roku od 15 dana odgovoriti. Po primitku odgovora na pisani prigovor, ako smatra da su povrijeđena njegova potrošačka prava, potrošač može podnijeti reklamaciju povjerenstvu za reklamacije potrošača pri trgovačkom društvu (trgovcu) koji pruža javnu uslugu. Povjerenstvo mora pisano odgovoriti potrošaču na zaprimljenu reklamaciju u roku od 30 dana od dana zaprimanja reklamacije, što je osigurano i adekvatnim sankcijama za neizvršenje.

No sada slijedi ono sa čime su naši potrošači ogorčeni. Naime, Zakon o zaštiti potrošača određuje da potrošač u svezi s prigovorom, odnosno reklamacijom koja se odnosi na javne usluge, može pokrenuti sudski ili izvansudski postupak tek nakon što je iscrpio narečene postupke tj. tek kada dobije pisano rješenje povjerenstva za reklamacije potrošača ili ako je postupak utvrđen zakonom kojim se uređuje opći upravni postupak u odnosu na zaštitu od postupanja pružatelja javnih usluga.

Žalba trgovcu i žalba povjerenstvu za reklamacije potrošača kod trgovca po tumačenju Visokog upravnog suda RH nije upravni postupak. Razvidno je da je zakonodavac omogućio trgovcu javnih usluga (a to su uglavnom trgovačka društva u vlasništvu lokalnih samouprava) dodatno vrijeme za otklanjanje nedostataka, a potrošaču dozvoljava da tek u najboljem slučaju poslije 45 dana od povrede njegovih potrošačkih prava pokrene pred sudom zaštitu svojim potrošačkih prava.

Time ne samo da je oštećen potrošač, nego i ostali trgovci koji ne uživaju takvu zaštitu svojih interesa. U praksi trgovci koji pružaju javne usluge krše Ustav koji određuje da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu i da je zabranjena zlouporaba monopolskog položaja određenog zakonom.

Kao legalistička organizacija pokušavamo između ostalog na primjeru Gradske toplane d.o.o. u Karlovcu, svim raspoloživom instrumentima i institucijama sistema ishoditi da se poštuje Ustav i pozitivni zakoni RH, ali institucije poput AZOP i Ministarstva gospodarstva (Gospodarski inspektorat) štite interes Gradske toplane d.o.o. Karlovca, ne prihvaćajući da je Zakon o zaštiti potrošača lex specijalis u zaštiti prava potrošača, nego ispred Zakona o zaštiti potrošača stavljaju Opće uvjete o opskrbi toplinskom energijom, te nezakonito date podatke o kupcima trećoj osobi, tumače „višim interesima“.

Kako u Hrvatskoj ne postoji sudska praksa na području zaštite potrošačkih prava, hrvatski potrošači su prepušteni da se sami snalaze i moru pravnih začkuljica ili da plaćaju velike svote odvjetnicima, kako bi se pokušali zaštititi. Ali brine to da se u naravi potrošači moraju štititi od institucija sistema, tj. od države (lokalne samouprave), pa se postavlja pitanje jesu li potrošači „slabija strana na tržištu“ ili su „korektivni faktor tržišta“. Mi čvrsto stojimo na stajalištu da je potrošač regulator razvoja gospodarstva, a to potvrđuju i riječi bivšeg povjerenika za zaštitu potrošača EK, gospodina Nevena Mimice koje je izrekao 30. lipnja prošle godine: „Potrošač nije sluga, već gospodar tržišta.

Očigledno se to u Hrvatskoj ne prihvaća. Zašto? Pitanje je vremena do kad će potrošači imati strpljenja trpjeti monopolističku diktaturu i birokratsko maltretiranje, situacija je na granici strpljenja.

Željko Tomašić