Kamo je nestala zamjenica međimurskog župana Sandra Herman?

Još donedavno, nije mogla proći nijedna protokolarna ili svečarska prigoda, a da uz međimurskog župana Matiju Posavca nisu bili i njegovi zamjenici Sandra Herman i Zoran Vidović. Bili su nerazdvojni. No, u proteklih desetak dana, pojavljivanja županijskog čelništva u raznim prigodama bilo je napretek, ali nigdje zamjenice župana. Nije valjda da je baš ove dane prevrtljivog proljeća odabrala za godišnji odmor? A onda, potkraj tjedna, na proslavi 123. rođendana velikog našeg slikara Ladislava Kralja Međimurca, evo Sandre Herman kao izaslanice Međimurske županije! Spustila se iz svoga ureda te pojavila u Kraljevoj kući nasuprot županijske zgrade. Dakle, tu je. No, kako na tom skupu nije bilo župana Posavca, koji je bio na jednoj drugoj svečanosti, vjerojatno joj je zbog toga prepušteno da se pokaže. Nije bila primijećena za boravka ministra Rajka Ostojića u Čakovcu, a nije je bilo ni na županijskoj pressici o pravosuđu, premda bi to bilo u njezinom djelokrugu rada.
Očigledno je, počeo joj se osvećivati izlazak iz HNS-a i kritika stranačkog vodstva. Usprkos prvobitnim izjavama međimurskog župana kako se time ništa neće promijeniti u njihovim odnosima, ipak je vrlo teško, čak nemoguće, pomiriti s jedne strane veličanje zasluga za Međimurje u mnogim stvarima predsjednice stranke Vesne Pusić, a pored sebe imati glavnu međimursku uzdanicu Radimira Čačića, izopćenog iz te iste stranke, čiji se izlazak iz zatvora sve više bliži. A to će uzrokovati političke potrese, zasad još nepoznatog intenziteta. Osobno ne vjerujem da bi Matija Posavec sa Sandrom Herman postupio tako bezobzirno kao što je to varaždinski gradonačelnik Goran Habuš sa svojom zamjenicom Natalijom Martinčević koju je u potpunosti razvlastio zbog istoga „grijeha“. Naš župan Posavec tako neće da i mora, ali nema dvojbe da njegova zamjenica Herman ni izbliza više nema tako istaknutu i čvrstu poziciju kao prije te da je, barem medijski, sklonjena iz prvoga plana.
Kad već spomenuh čakovečki izlet ministra zdravlja Rajka Ostojića, izgleda da su i u SDP-u napokon počeli shvaćati da je Međimurska županija trenutačno hit koji podiže rejting haenesovoj ministarskoj listi. Tako nakon što su Međimurjem prodefilirali ministri HNS-a, evo, dolaze i oni iz SDP-a. Za nas je to svakako dobro, ako nam uz to donose i neka dobra. Ministar Ostojić uvjerio nas je da Županijska bolnica svakako ostaje, dapače, postaje i regionalni centar intervencijske kardiologije. Ministar pravosuđa Orsat Miljenić nije došao osobno, ali je obznanio da Općinski sud i dalje ostaje u Čakovcu. Županijski je već „preselio“ u Varaždin. Premda je nedvojbeno da je u oba slučaja, statusu Bolnice i pravosuđa, veliki napor uložio župan Posavec, s viješću o ostanku suda požurio se pohvaliti i čakovečki gradonačelnik Stjepan Kovač premda se baš previše ne angažira u stvarima županijske razine iako im je sjedište u gradu.
O „prljavom“ privatizacijskom vešu
Od brojnih dosadašnjih poteza Matije Posavca, s posebnim ću zanimanjem pratiti najavu mogućnosti ponovnog uspostavljanja proizvodnje u MTČ-u. Iz više razloga. Ponajprije jer su nova radna mjesta nešto što nam svima najviše treba. K tome, opovrgnut će dosadašnja opravdavanja da čelništva općina, gradova ili županija ne mogu ništa učiniti na tom planu jer se radi o privatiziranim poduzećima. Bez obzira na njihov vlasnički status, ne mogu vjerovati da gradonačelnici ili župani mogu biti mirne savjesti, a da u njihovoj sredini propadaju proizvodne tvrtke. U svakoj od njih još je barem neki postotak državnog vlasništva. Već i zbog toga imaju pravo, a po meni, i obvezu, poticati rješavanje njihovog statusa te zahtijevati da se sudski ili stečajni postupci ubrzaju i vode transparentno. To nije miješanje u pravosuđe, već pokazivanje brige za što brže ozdravljenje „bolesnika“ u svojoj sredini. Po tome se župan Matija Posavec, barem zasad, razlikuje od svojih prethodnika.
Kad sam već dotaknuo tu temu, nikako mi nije jasno zbog čega, kad već to ne čini nitko drugi, grad ili županija, u takvim slučajevima ne pokrenu postupak za raspetljavanje privatizacijskih malverzacija koje po Ustavu ne zastarijevaju, a u posrnulim tvrtkama ih zasigurno ima. Kad smo već primjer po mnogo čemu drugom, zašto da ne budemo prvi i po tome? Kada je riječ konkretno o MTČ-u, kao novinar sam nazočio na nekoliko konferencija tzv. malih dioničara na kojima su iznosili „prljavi“ privatizacijski veš u toj tvornici. No, ubrzo su oni utihnuli, a odjeka ni od pravosuđa. Stoga, sviđa mi se izjava novog državnog odvjetnika Dalibora Cvitana da očekuje veće angažiranje DORH-a u županijama nego do sada, a tko to neće, morat će odstupiti.
Nedodirljive
blagodati javnih službi
Inače, na državnoj razini ničeg novog. Vlast i nadalje nikako da se dogovori što će, kada i kako će? Jedan dan se zaklinju kako novih poreza neće biti do 2016. godine, kada će im ionako već isteći sadašnji mandat, a dan kasnije skrušeno ipak priznaju da već od početka iduće godine uvode novi porez na kamate na štednju od 12 posto. Ponovo kažu kako to neće pogoditi male štediše, dakle, većinu građana. Tko još u to vjeruje? Donijela Vlada i nacionalni program reformi. Sve da se ostvari manji deficit, a omogući više ulaganja u Hrvatskoj. Svjesni su da je jedna od glavnih prepreka spora i neučinkovita birokracija i administracija. Ali, njih ničim neće dirati. Umjesto toga, uvode povjerenike za investicije! O toj mudroj ideji najčešće govori potpredsjednica Vlade Vesna Pusić čiji su ljudi, inače, na čelu najvažnijih gospodarskih resora i javnih poduzeća! Umjesto da se sankcioniraju spori i nestručni birokrati te zamijene stručnima, u administrativni aparat uvode se povjerenici za investicije koji će raditi njihov posao! Podrazumijeva se, njih će trebati zaposliti i platiti, dok će usporedno nedjelotvorna administracija i nadalje uživati u blagodatima javnih službi!

Umjesto P.S.-a

Na pustopoljini u predjelu Globetke prije punih četrdeset godina podignute su prve dvije stambene višekatnice. Bile su to zgrade s radničkim stanovima, kako ih se tada nazivalo. Naime, stanove su kupovale čakovečke radne organizacije i ustanove te ih dodijeljivale na korištenje svojim zaposlenicima. To je financirano iz fondova društvenog standarda i stanogradnje. U ovim prvim zgradama, koje je izgradio ondašnji Građevni kombinat Međimurje, bila su ukupno 154 stana. Najviše, čak 47, za svoje je radnike otkupio GK Međimurje, 25 MTČ, 22 Udruženje umirovljenika, 10 Čateks, itd. Kako je zanimanje za ovakav oblik rješavanja stambene problematike bilo veliko, nastavljeno je s izgradnjom radničkih stanova u novim zgradama. Nasuprot njima, počelo je nicati i naselje obiteljskih prizemnica. Neka poduzeća svojim su stručnim kadrovima, da bi ih zadržala, čak besplatno dodijelila građevinsko zemljište te odobrila stambene kredite. Bio je to početak ere uzleta stanogradnje u Čakovcu.