KATARINA GAŠPARIĆ: Voda je odnijela sreću moje obitelji!

Sveta Marija, 20. svibnja 2014. U prostor vatrogasnog doma ulazi 86-godišnja starica Katarina Gašparić. Oslanja se na štaku otkad je prije sedam godina, nakon pada, slomila kuk. Zbunjeno je pogledala tko će uzeti njezinu vrećicu s namirnicama. U njoj je donijela tek ono što je mogla nositi. Nebitno je li bilo brašno, šećer, ulje… Svi su joj se nasmiješili. Teta Kata, unatoč godinama, hrabra i vitalna starica, ostavila je svoj udio pomoći. Na odlasku, još se jednom okrenula prema sakupljenim namirnicama i paketima. Svi su je ispratili pogledom s dubokom zahvalnošću. Ova žena, kad je čula da voda uzima živote, ponovo se vratila u svoju prošlost. U šezdeset osmu… gotovo prije pola stoljeća…
Kad voda uzme dio tebe…
Ljeto 1968… Obitelj Vinka i Katarine Gašparić s petero djece. Najstariji Đuro otisnuo se u školu u Zagreb. Ljubica već velika. Najmlađem Slavku bile su dvije godine. Ivanu jedanaest. Sasvim običan, vruć ljetni dan. Selom se pronio glas: Utopila se Marija! Ljudi su ostali u nevjerici… Pa kako, gdje?
A zar se nije morala uskoro udati? Ma imala je mladića, da, šuškalo se o udaji. Tih dana otišla je prijateljici u Varaždin, pa je s društvom popodneva provodila na obali Drave, blizu varaždinskog mosta. Najednom su djevojke primijetile da Marije nema. Jednostavno, u jednom trenutku progutao ju je vir, pokupio u dubinu… užas. Nastala je vika i počela potraga. Mariji ni traga… U domu Gašparićevih vrisak za vriskom. Utopila se Marija, ljubimica tate Vinka. Započela je agonija jedne prosječne seoske obitelji koja će se nastaviti. Ronioci, čamci, dani i noći neizvjesnosti. Mariji ni traga.
Tišina, pa
ponovo vrisak
Prolazile su godine, braća su porasla. Katina kćerka Ljubica spremala se u Australiju. Tamo se namjeravala udati za našeg čovjeka.
Mnogi su se tada otisnuli preko oceana. Među njima je bila i ona. Otac Vinko počeo je raditi kao armirač na izgradnji hidroelektrane Varaždin. Pomisao na Mariju stalno je pritiskala grudi roditelja, a otac Vinko, kad bi popio koju čašu, samo je ponavljao: Nema više moje srećice. Nema moje Marije.
I suze muške potekle bi mu niz obraze. Svako malo dao se sam u potragu za njom. Na nju ga je podsjećao svaki list i ptičji cvrkut. Prolazio bi šumarcima uz okrajke Drave koja onda još nije bila okovana nasipom. Mariji nije bilo ni traga.
Jednog jesenskog dana, četiri godine kasnije, Vinko Gašparić nije se vratio s posla.
Ni drugi, ni treći dan, nije mu bilo ni traga. Sve do Božića te godine. Ribiči su primijetili kako u Dravi, kraj Šemovca pluta nešto nalik na utopljenika. Bližnji su prepoznali da se radi o Vinku Gašpariću iz Svete Marije.
Nikad se do kraja nije doznala istina - je li se nesretni čovjek utopio spletom okolnosti ili namjerno, jer je njegova bol za kćerkom bila prevelika.
Kad život
postane
borba
Za Katarinu Gašparić ni nakon ovog događaja život nije smio stati. Mukotrpno je radila na poljoprivredi, vodila kućanstvo, živjela za ostalo troje djece. Kćerku Ljubicu ispratila je u Australiju, sin Ivan oženio se u Kotoribu i sa ženom Bernardom podario joj dva jedina unuka koja danas ima, Nikolu i Gorana. Prolazile su godine, ali mira nije bilo. Sin Slavko, koji je ranije doživio prometnu nesreću, sad je umro od raka, kao i najstariji Đuro koji je živio u Zagrebu.
Pokopani su uz svog oca u obiteljskoj grobnici u Svetoj Mariji. Mariju nikada nisu pronašli. Od 2001. godine Kata Gašparić živi sama.
Sin Ivan koristi svaki slobodan dan da skokne majci i pomogne oko poslova. Ona se ne da. Kaže - dok se čovjek kreće, onda je živ. Prije sedam godina operirala je slomljeni kuk.
To je nije pokolebalo da i dalje, uz pomoć sina, obrađuje svoj vrt i u svinjcu hrani dvije svinje. Kreće se vrlo teško, ali hrabro i polako ustaje svakog jutra. Tko zna gdje nalazi snagu za sav teret koji nosi.
Nezapamćena poplava
Na ovu vijest Katarina Gašparić vidno se uznemirila. Pratila je sve događaje spašavanja na drugom kraju Hrvatske, ispričao nam je njezin sin Ivan. Zamolio je da je ne ispitujemo puno za novine. Ipak…
Tko zna što je ta žena proživljavala u sebi? Samo Bog zna koliko je emocija donijela u žutoj vrećici i s koliko ljubavi i želje da se ljudi spase. Čime bi itko mogao izmjeriti njezinu bol kad je gledala sva ta događanja, pa makar su od njezinih tragedija prošla i desetljeća?
Samo iz njezinog malog mjesta otputovala su u roku dva dana tri kamiona robe i potrepština. Oči su joj bile pune suza kad je gledala oko sebe. Rekli su joj da se pomoć skuplja po svim međimurskim mjestima i gradovima.
Lice joj je bilo mirno, a oči su govorile: Hvala, Međimurci, na vašoj dobroti, nesebičnosti i što razumijete kako se srcem spašavaju ljudski životi.
Zinka Čižmešija